Tbilisi,Glavni grad Gruzije

Gruzija – mjesto na raskrsnici dva svijeta – (Vodič)

Bila je to jedna od najbesmislenijih rasprava koju sam ikada imao. Ona Gruzijka, plave kose, pomalo kosih očiju, niskog rasta koji kompenzuje svojim vatrenim temperamentom i ja, u suštini otvoren lik, ali ponekad pomalo primitivan i konzervativan Balkanac, koji i kada zna da nije u pravu, neće da popusti. Svađamo se dobrih deset minuta na temu, čiji narod je pravoslavniji, moj ili njen. Gruzija ili ovo moje. Kao dvoje male djece koja se svađaju čiji tata je bolji! Ne, moj tata je bolji nego tvoj tata. Nije, moj tata je bolji…

Ovoj “raspravi” su prethodili dani koje smo provodili zajedno u kojima bi velika većina njenih rečenica počinjala sa “In Georgia…” Samo je pričala o Gruziji. Pričala mi je kako njena zemlja ima prelijepu prirodu, najbolju hranu, kako su topli, fini, divni, krasni, kako imaju mnogo manastira, pećina i sličnih stvari. Ruku na srce, radila je jako dobar marketing svojoj zemlji, ali ja i dalje nešto nisam doživljavao njenu priču. Svako hvali svoju zemlju. Tako bi barem trebalo da bude, zar ne?!

Ja to isto radim. Uvijek hvalim ovu svoju komplikovanu državu, gdje god da odem, skim god da budem. Posebno hvalim svoj grad. Međutim, kada me upitaju za neke druge destinacije u BiH, shvatim da je i ne poznajem dobro.

Shvatim da jednu Španiju, Portugal ili Italiju poznajem bolje. Iskreno, ne ponosim se time. Sramota me nekada. Ali, sistem u kojem živim je učinio to od mene. Godina me zamarao politikom, nacionalizmom i nekim visokim predstavnicima koji bi se mijenjali svako malo. Ali to su opet neke druge priče.

Možda ti bude interesantno: Objavio sam knjigu o svom putovanju od tri mjeseca po Južnoj Americi. Jedno totalno ludo i posebno putovanje

Valensija plažaIako smo se Elene i ja upoznali te 2011. godine, ostali smo dobri do danas. Kuckamo se često, pričamo o životu i zovemo jedno drugo u svoju zemlju. Međutim, u dubini duše znamo da to i nije tako jednostavno. Živimo tačno 2.846 km jedno od drugoga.

Međutim, radeći u svojoj staroj firmi upoznam Šaju, mnogo kul tipa, koji isto voli da putuje. Jedan je od onih ljudi za koje sve što mi kaže uzimam zdravo za gotovo. Jednostavno mu vjerujem.

Čak i kad mi je prebacio knjigu “U potrazi za staklenim gradom”, koricama najružniju knjigu koju čovjek može da pronađe danas, formata A4 i svu izderanu sa ilustracijama na kojoj se vide pikseli, znao sam da je unutra nešto mnogo dobro. Za razliku od većine putnika, Šaja ne putuje po klasičnim destinacijama.

Obično bira neke krajne neobične zemlje, zemlje u koje većina ljudi ne bi ni pomislila da ode i skoro uvijek putuje preko zajednice. Pričao mi je za svoje iskustvo u Izraelu kada je morao da ode sa nekim Jevrejom do njegove kuće da mu ugasi klimu jer je bio šabat, a oni taj dan ne smiju ništa da rade. Spominjao mi je kako se penjao na Olimp, išao u Jordan, ali kroz svu tu priču uvijek je provlačio Gruziju.

Svaki put kad bi je spomenuo, sjetio bih se Elene i njene priče. Kao da su njene riječi izlazile iz njegovih usta. Oduševio se ovom zemljom, spomenuo mi je čak da je na ulazu u zemlju dobio na poklon flašu vina! E, sletiš u zemlju i ljudi ti poklone flašu vina! Gruzija je čudo, pričao bi mi.

To je to, kupio me je. Ne zbog besplatnog vina, pa ja i ne pijem vino. Alkohol samo u posebnim prilikama. Svi se čude na to. Katarina mi kaže da, ako bi joj jednog dana dali anketu u kojoj se traži da ili ne odgovor na pitanje “Da li Robi pije?” da bi bez problem zaokružila da.

Kupio me jer mu vjerujem. Jer vjerujem njoj. Jer želim da je vidim nakon ovih šest godina i nastavim raspravu o tome koji je narod pravoslavniji i da se uvjerim u sve ono što sam do sada imao priliku da čujem o Gruziji.

Viza za Gruziju

U kratko, ne treba! Svi građani sa prostora bivše Juge, mogu da provedu u Gruziji do 90 dana. Sa druge strane, viza za Jermeniju i Azerbejdžan su potrebne građanima BiH ali se dobijaju dosta jednostavno. Pisaću o tome kasnije.

Putovanje u Gruziju

Ka Gruziji krećemo iz Novog Sada. Uzimamo neki bus da nas odvede do najbližeg mjesta na kojem možemo stopati ka Budimpešti. Pita nas vozač kako ćemo do Budimpešte. Stopom, kažemo.

– Zašto stopom, zašto ne uzmete aubotus ili voz – upita nas radoznalo.

– Zanimljivije je ovako.

– Da, ali nije logično – kaže nam.

– Zašto? – pitamo ga.

– Pa zašto ne odete fino autobusom, ne razumijem.

Vjerovatno bi i moja mama pomislila isto da zna da idem stopom. Mnogo mi je lakše kada za to sazna danas, čitajući ovaj tekst.

Stopanje na autoputuStojimo tako tu, na autoputu ka Subotici. Već je sat vremena prošlo. Dogovor je bio da brojimo aute koji prolaze, ali nakon 100 već odustajem. Uviđam da će ovo da traje. Nakon odokativno 1.500 auta, nekoliko mahanja i dva pojedena sendviča, zaustavlja se jedan kamiondžija. Putuje za Dansku. Spominjemo mu da idemo u Guziju.

– Fina je Gruzija, vozio sam kamion tamo. Bio sam i u Rusiji, Ukrajini, po čitavom Kavkazu.

– Moji su iz Ukrajine. Moje prezime. Moj deda. Kažu da je zanimljiva zemlja sa mnogo toga da se vidi. Kažu i da su im žene fine.

– Pazi šta pričaš, žena mi je Ukrajinka – reče kroz osmijeh.

Ispričasmo se sa njim i nekoliko sati kasnije, već smo na aerodromu u Budimpešti. Igor hvata net, dopisuje se. Meni dosadno, samo da dođe let.

U tom besciljnom traženju zanimacije u kojoj ću protraćiti tih par sati do leta, čujem kako me neko zove.

Ko me zove na aerodromu u Budimpešti?!

Okrećem se i ugledam djevojku širokog osmijeha kako ide prema meni sa rečenicom: “Ne mogu da vjerujem da se vidimo ovdje”.

Treba mi par sekundi da obradim o kome se radi, a onda mi je kliknulo. Pa to je Tanja! Znam je kao brinetu, a sad je plavuša. Ispostavilo se da su ona i Vilijam bukirali identičan let kao i mi, i da se vraćamo istoga dana. Inače, Tanja i ja se znamo duže vrijeme. Upoznali smo se na jednoj od španskih večera koje smo Glen i ja spremali, a više puta mi je izašla u susret kada mi je trebao smještaj u Beču. Ona je kul, voli da putuje kao i ja i kad se vidimo, obično se kapiramo. Zanimljiva je. Ima i tu posebnu moć da kad ste sa njom vrijeme brzo prolazi, a to je u ovom slučaju bilo sve što mi je trebalo.

Budimpešta aerodromNaša prva stanica u Gruziji bio je grad na obali Crnog mora, Batumi. Kakvo crno more u Gruziji, mislio sam do nedavno! Ali Gruzija zaista ima Crno more, pogledah na mapi pred polazak.

Batumi, primorska Gruzija

Batumi je gruzijski Dubai, ili će to barem uskoro biti. Mjesto bez mnogo istorije, ali gdje sve pršti od čistoće i glamura. Barem u centru. Do prije samo desetak godina, ovdje je bio krš. Bio je to najružniji grad u Gruziju kažu. Zapušten. Prljav. Onda je nekadašnji predsjednik Gruzije Sakašvili, napravio projekat kojim je rekao da će pretvoriti Batumi i luksuzno mjesto za bogate turiste. Da će od njega napraviti najatraktivnije mjesto u Gruziji. Da će privući strane investitore da tu prave nebodere i luksuzne hotele. Iza njega je stao i Donald Tramp, sa kojim je studirao zajedno, koji se ponudio da izgradi najveći toranj u tom dijelu svijetu!

Narod Gruzije mu se tada smijao. Smatrali su ovo još jednom ludom idejom, pomalo neobičnog predsjednika. Gdje će od ovog prašnjavog grada duhova da napravi nešto ovako.

Deset godina kasnije, Batumi je postao upravo to što je Sakašvili obećao. Doduše, Trampov toranj možda nikada nije završen, ali je Gruzija gotovo preko noći, sa pametnim ulaganjem i privlačenjem stranih investicija, dobila mjesto u koje danas dolaze ljudi iz čitavog svijeta.

Najpoznatiji dio grada je svakako Bulevar, zaista savršeno, kilometarski dugo šetalište uz more, sa palmama, restoranima, zelenilom, terenima za fudbal i odbojku, gdje smo se sa nekim Saudijcima i lokalcima, zaigrali malo.

Odbojka na plažiE sad, ako bi vam neko povezom svezao oči, doveo vas tu, skinuo vam povez i pitao da pogodite u kojoj zemlji se nalazite, mislim da vam Gruzija nikada ne bi pala na pamet. Megalomanska arhitektura Bulevara u kombinaciji sa renesansnim fasadama centra ovoga grada, daju utisak da ste negdje u Nici, Monte Karlu ili u nekoj bogatoj arapskoj zemlji. Nevjerovatno koliko luksuza može da se nađe u jednoj poprilično siromašnoj zemlji.

received_1416162128442255 received_1417326471659154 received_1417339904991144

received_1416160468442421received_1416160311775770 received_1416160178442450 Bulevar u Batumiju received_1416162098442258 received_1416161595108975 šetalište uz moreAli da li je sve ipak tako divno i krasno?

Ali, ta čuvena uzrečica koje baš i nisam ljubitelj.

Nekako u životu, mnogo puta ima ono ali.

Ali u školi kada odgovaraš za peticu pa ti učiteljica kaže: “To je bilo super, ali samo da si znao ono jedno pitanje, bila bi petica, ovako četiri“.

Ali kad si na razgovoru za posao pa ti kažu: “Bili ste jedan od najboljih kandidata, ali smo se ipak odlučili za nekog drugog.”

Ili ono ali kad upoznate djevojku koja vam se dopada i sve ide super i onda jedan dan vam kaže: “Vidi, sve je ovo super, ali ja ipak i dalje nisam preboljela bivšeg momka.”

E takav jedan ali ima i ovdje.

Ako vam u tom raju i glamuru, neko opet povezom zaveže oči i odvede vas u bilo kojem pravcu desetak minuta od tog mjesta, neka sasvim druga priča. Gruzija, kakvu je vjerovatno većina vas i zamišlja. Ona Gruzija, više nalik nekoj sovjetskoj zemlji, kojoj baš i ne ide najbolje. Istrošeni Staljinovi neboderi, buka, galama i saobraćaj u kojem je polaganje vozačkog vjerovatno najveća noćna mora. I kada god pomislite da ste u jednoj novcem bogatoj zemlji, zvukovi i miris iz okruženja, vraćali bi vas u realnost.

received_1417326298325838 received_1417339884991146

Ali u Batumiju ima i još jedan Ali! Ček ček, kako sad tri Ali i što ovaj velikim slovom?

Ali i NinoAli-kan i Nino Kipiani, najpoznatija su ljubavna priča ovog regiona, usudio bih se reći, kavkaski Romeo i Julija. Inače, u pitanju je knjiga, djelo Kurbana Said. Ali-kan je muslimanski mladić očaran pustinjom iz siromašne porodice rodom iz Azerbejdžana, a Nino hrišćanska djevojka gruzijskoga porijekla, iz veoma obrazovane i evropske porodice.

Kako i u svakoj zanimljivoj ljubavnoj priči i ovdje nešto mora da ne štima, pa se tako njih dvoje uprkos svim različitostima mnogo vole i žele da budu jedno sa drugim, ali nad njihovu ljubav nadvijaju se prijeteći oblaci Oktobarske revolucije i Prvoga svjetskog rata. Bez obzira na sve, Ali-kan se uskoro ženi s Nino, a potom odlazi u rat gdje se bori za svoju zemlju.

Šta se kasnije dešava, na vama je da saznate, ali u Batumiju se nalazi spomenik ovom mladom paru.

Ono što će vam svi reći da obiđete ovdje su Botanički vrtovi, a busevi do tamo vode svako malo sa stanice. Sjedamo u mini kombi, plaćamo kartu nekih 40 pfeniga da nas odveze devet kilometara iz centra. Igor, ja i četiri Gruzina od 70 i više ljeta. Vozimo se tako već neko vrijeme, ali gledamo da ne promašimo stanicu. Pitamo šofera da li je sljedeća stanica Botanical garden.

– No, it is not. Later – odgovara.

U tom trenutku ova trojica prasnuše u smijeh i krenuše da mu dobacuju. Pretpostavljam da ih je iznenadilo što priča engleski.

– A koliko se plaća ulaz u Botanical garden – pokušamo da saznamo, ali na samu spomen riječi Botanical, sva četvorica u glas povikaše;

– No no, not Botanical garden.

– Yes, but Botanical garden, how much money? – pokušavam da pojednostavim riječi, ali svi opet u glas povikaše no no, not Botanical garden.

Ok ok, nećemo spominjati Botanical više.

Ubrzo stižemo tamo, dolazimo na ulaz sa našim press akreditacijama gdje pokušamo da objasnimo simpatičnoj gospođi što radi na biletarnici da smo novinari iz Bosne i Hercegovine i da želimo da uradimo priču o Botaničkim vrtovima i promovišemo je u našoj zemlji. Naravno, ona ne zna engleski, ali iz ladice izvadi jedan prastari mobilni telefon, okrene neki broj i stavi mi ga na uho. Ajd super, napokon neko govori engleski.

Čujem muški glas sa druge strane telefona.

– Poštovanje. Moje ime je Robert i zajedno sa kolegom došli smo iz Bosne da uradimo priču o vrtovima. Da li možemo da dobijemo dvije karte?

– Trebaju ti dvije karte? – pita me grubi glas sa druge strane telefona.

– Da da, dvije karte.

– Da li želite i vodiča možda?

– Pa ako nije problem, zašto da ne – odgovaram mu.

– Ok nema problema.

– Super, samo recite to gospođi što radi što ste meni rekli, molim ga.

Dok joj dajem telefon njih dvoje ulaze u neku opasnu priču. Ona se smije, gestukulira rukama, na momente čisti uši nekim štapićem što stoji pored nje. Spušta ga i kaže “osam lari”.

– Ali, rekao nam je gospodin da možemo da dobijemo dvije karte – kažem joj zbunjen.

Ona samo slježe ramenima, ne razumije ona ništa. Traži osam lari.

Mislim u sebi da je vjerovatno pod pitanjem da li vam trebaju karte, mislio da ne znamo kako da ih kupimo.

Ništa, platićemo.

Tu se muvamo par sati i krećemo da stopamo neki prevoz do centra. Dižemo prst, a već drugi auto koji nailazi nam staje. Stariji Gruzin, ne priča ni on mnogo engleski, ali prstom nam daje znak da sjednemo. Vozi nas do jedne stanice, gdje ponovo dižemo prst i opet u roku od par minuta neko staje! Hmm, izleda da se može stopati lako Gruzijom.

Stižemo u centar. Centar je lijep. Obilazimo Alfabet kulu, Astronomski sat, Miracle trg, poznati park “6. maj” u blizini delfinarijuma.

Kasnije odlazimo u možda i najbolji dio Batumija. U pitanju je pogleda koji se pruža sa vrha grada do kojeg se dolazi sa uspinjače. Relativno poskupa karta za gruzijske standarde, vrijedi svakog lara (košta 15 lari – oko šest evra), jer upravo sa ovog mjesta imate priliku da vidite svu čudnovatost ovog mjesta i sav njegov kontrast.

Slikamo se tu.

Majica BanjalukaSlikamo malo i nju.

RuskinjaHtjedosmo da je okačimo na Spoted Batumi ali nemaju ga. Na Spotedu Banjaluka, vraćaju nam poruku da ne primaju krišom slikane fotografije. Šta krišom, smijala nam se u kameru?!  Uglavnom, ako neko od vas prepoznaje Ruskinju sa slike, viđena 26.4.2017. godine između 14 i 15 časova na vidikovcu u Batumiju sa mamom i sestrom, neka se javi da joj prebacimo slike.

Posjetili smo i jedini delfinarijum u Gruziji, gdje smo ipak uspjeli da uđemo na press kartice. Na ulazu naravno ponovo niko ne govori engleski, ali uspijevamo da dođemo do sekjuritija. On me odvodi do nekog tipa za kojeg kasnije na vizitkarti saznajem da je PR menadžer tog objekta. Nino se zove. Objašnjavam mu da smo novinari sa portala RIO priče sa putovanja i da želimo da prezentujemo ovo mjesto u našoj zemlji.

– Nema problema, da li i tvoj kamerman treba da uđe? – pita me.

– To bi bilo sjajno.

U tom se penje moj kamerman sa svojim HTC telefonom, sjeda na tribine, stavlja obje noge na stolice ispred i počinje da emituje live prenos. Profesionalac. Usput još i komentariše stil delfina kako iskaču. Sve naravno djeluje više nego ubjedljivo.

received_1417188485006286 Delfinarijum u BatumijuSljedeći dan krećemo za Tbilisi, prestonicu ove zemlje i mjesto koje kao klinac sam uvijek imao problem da izgovorim. Vozamo se šest sati, spavamo, pričamo. Tu i tamo se pojavi neki Kinez koji nas ispituje o našoj zemlji, pa upravo stečene informacije brzo gugla i vraća se sa novim pitanjima.

Sve oko nas je zeleno. Verde que te quiero verde, verde viento, verde ramas, el barco sul al marr, el cabaljo al montagna. Pisao je nekada Lorka.

Ovdje gdje korupcija lagano izumire

Jedan od najvećih problema koje je Gruzija imala u prošlosti bila je korupcija. Korupcija na svim nivoima i oblicima. Korupcija nalik na onu koju i mi nažalost dobro poznajemo. Svi očekuju da im daš nešto. Doktori. Političari. Svi.

Poseban problem imali su sa korumpiranim policajcima koji su (kao kod nas) gotovo svaki put bez pardona uzimali mito. Čitava policija bila je korumpirana, počev od najnižih slojeva do šefova. Male plate imali ljudi. Šta ćeš, moraju od nečega da žive.

Šta se onda desilo?

Kada je Sakašvili sa 32 godine postao predsjednik ove zemlje, prva stvar koju je uradio, bila je reforma policije u četiri koraka.

1. Otpustio je polovinu policajaca koji su radili, a ovima koji su ostali uduplao plate, kako ne bi imali potrebe da uzimaju sa strane.
2. Uveo drakonske kazne za uzimanje mita.
3. Na uniformu svakog policajca stavio je kameru kako bi u svakom trenutku mogli da nadgledaju njihov rad, a policajce rasporedio na način da svakih nekoliko dana, dobijaju drugog partnera.
4. Sve policijske stanice u zemlji napravio providnim, kako bi građani uvijek mogli da vide šta policija radi. Znača bukvalno svaka policijska stanica u zemlji je u staklu!

Rezultat svega?

Korupcija u policiji gotovo da više i ne postoji, a policijske plate su među najvišim u zemlji. Čak i u testiranjima koja su rađena gdje su slali ljude da pokušaju da podmite nekog od policijajaca, niko nije uspio. Kul je biti policajac u Gruziji.

I ko kaže da se ne može promijeniti sistem!

Tbilisi

Ime je dobio od stare gruzijske riječi “Tpili” što u prevodu znači topao, iz razloga što se na teritoriji grada nalazi veliki broj termalnih izvora i banja. Naš prvi kontakt sa Tbilisijem je haotičan. Stotine ljudi koji se sudaraju jedni u druge i pri svakom našem pokušaju da ih na engleskom upitamo nešto, samo nas pogledaju i nastavljaju dalje. Traženje nekoga ko govori engleski, izgleda kao tražnje igle u plastu sijena. Već pomalo izgubljeni, nailazimo na jednog momka koji nam nekako objašnjava u kojem pravcu treba da idemo.

Elene

Iako je Tbilisi nešto što smo morali posjetiti, mene je od samog grada mnogo više radovalo što ću konačno nakon toliko godina opet vidjeti Elene. Dogovorili smo da se nađemo u centru najpoznatije ulice ovoga grada, avenije Rustaveli. Čekamo te kod opere, napisao sam joj.

Sedam je sati. Igor i ja stojimo ispred opere. Duže nisam bio ovako nervozan čekajući nekoga. Kao pred prvi dejt sa curom koja ti se mnogo dopada i ne želiš nešto da upropastiš. Sedam i pet je već, a nje nema. Evo sedam i deset sad. Sjećam se da mi je dok smo boravili u Valensiji rekla da Gruzijci mnogo kasne i da je ono GMT (oznaka za vrijeme) u stvari, Georgian Maybe Time.

Dok se prisjećam toga, vidim je kako se penje iz podzemnog hodnika. Ne sjećam se kada mi je zadnji put zagrljaj trajao toliko dugo. Stisao sam je jako, toliko da sam u trenutku zaboravio na njenu krhkost.

Inače, od trenutka kada smo se zadnji put vidjeli, promijenilo se mnogo toga. Ona se udala, živjela u SAD-u sa Noelom, sad je i trudna, čeka malog Sebastijana. Samo što nije. Igor je pita zašto Sebastijan, šta fali Igor? Ajd O.K., neka bude Igor, odgovara mu.

Dok mi priča o stvarima koje su se dešavale u ovih šest godina, kao da i dalje ne vjerujem da sam tu sa njom. Osjećam se čudno, ali, čudno na način da mi se dopada. Nije se mnogo promijenila. Jedino je stomak malo veći nego nekada. Ali ono što se promijenilo je Gruzija. Priča o svim pozitivnim stvarima koje su se desile unazad desetak godina, zarad reformi koje je sproveo bivši predsjednik Sakašvili, ali i kako je kao djete sa nepunih pet godine u nekom malo drugačijem sistemu morala da stoji sa majkom satima u redu da dobije jedan obični hljeb. Nije bilo struje. Vode. Znam kako se osjeća, prošao sam kroz slično.

Vodi nas kroz centar, odlazimo u stari grad. Na ulicama popločanim kaldrmom, osjetim miris toplog domaćeg hljeba koji dolazi iz obližnjih pekara. Priča nam o tome kako je ovo jedini grad na svijetu u kojem Šiiti i Suniti mogu da se mole zajedno u istoj džamiji!

Vodi nas do Mosta mira, koji uprkos svojoj opravdanoj funkciji spajanju dva razdvojena kraja grada, vjerovatno više služi kao mjesto za dobar selfi na Facebook-u ili prvi poljubac. Kako i ne bi kad ga je projektovao Italijan, a most je čak i napravljen u Italiji pa prebačen u Tbilisi.

Most mira u TbilisijuPenjemo se i do majke Gruzije, ogromne statue sa koje se pruža zvanično najbolji pogled koji sam imao priliku da vidim u svojih 27 ljeta.

received_1522484777770240Za razliku od poprilično visokih 15 lari iz Batumija, ovdje je cijena svega 2. Sjedimo gore neko vrijeme. Pričamo o vezama. Spominje mi kako je Gruzija još uvijek dosta konzervativna zemlja i kako je seks prije braka, nešto nemoralno i potpuno tabu. Gotovo da se ne priča o tome.

Sjećam se da mi je i Šaja to spominjao.

Čuo sam to od dosta ljudi ovdje. Ne možeš da živiš kao momak i cura zajedno. Ili si u braku, ili nisi. A zanimljivo je da većina muškaraca neće da oženi curu koja nije nevina! Čak sam upoznao i djevojku koja nije spavala sa momkom prije braka i onda kad su se oženili, vidjela da mu se ne diže ona stvar. Dva mjeseca uzimao neke tablete i kasnije digli ruke oboje. Razveli se ljudi nakon 2 mjeseca braka. A vole se.

Suludo je sve to.

Ovdje upoznam i jednu drugu djevojku što hoće da spava sa momkom, ali on neće, kaže grijeh je. Ah, čudna je ova Gruzija.

Mada, nove generacije su mnogo drugačije. Otvorenije. Veliku zaslugu za to ima i Kakha Kaladze, sadašnji gradonačelnik Tbilisija i bivši igrač talijanskog Milana koji želi da ovu zemlju što je moguće više okrene ka zapadu.

Već smo dugo tu, a mali Sebastijan traži nešto da jede, pa odlazimo da probamo tu toliko famoznu gruzijsku kuhinju. Toliko je uzbuđena dok mi priča o gruzijskim specijalitetima. I ja sam gladan.

Hrana u Gruziji

Vjeruje se da trenutno postoji skoro 1.000 vrsta nacionalnih jela u Gruziji. Tako bar oni kažu. Velika većina, bazira se na tjestu i mesu, a orasi i salate su isto tako česti u pripremi. Definitivno najpopularnija stvar koju će vam svi reći da probate je kačapuri. Iako egzotičnog imena, ovo je u suštini neobičniji hljeb sa sirom. Popularan je i kinkali, odnosno knedle punjene mljevenim mesom sa lukom, ljutom paprikom i začinima.

hačapuri kinkali, gruzijski specijalitetMeni lično, najbolji je bio lobiani, najsličniji našem bureku, samo što je unutra grah umjesto mesa.

Lobiani gruzijska hranaNaručila mi je sve ovo kao i mnogo dobar patlidžan sa orasima. Ne pamtim kad sam zadnji put bio toliko sit. Mislim da je prošlo nekoliko minuta zen meditacije i posmatranja lokalnih porodica kako zubima odgrizaju vrh kinkalija i jedu ga na sebi svojstven način.

Ima još mnogo toga da se proba u Gruzijskoj kuhinji, ali o tome ide jedan poseban post.

Gruzijska hrano, imaš od mene veliki lajk!

Krećemo lagano kući. Načinjemo nove teme dok lagano hodamo ka centru da se vidimo sa Velikim.

Veliki

Kupujući karte za Gruziju, Igor mi posla screenshot nekog našeg lika što igra košarku u Kutaisiju. Planirali smo da se nađemo sa njim u ovom mjestu na kraju putovanja, ali reče nam da igra finale kupa Gruzije u Tbilisiju, pa ćemo se vidjeti malo prije. I sa njim se nalazimo kod opere.

Znajući da je košarkaš, pretpostavio sam da ima određenu visinu. Međutim, već na 200 metara od opere, ugledah kako nešto strši u masi. Koliki čovjek!

Što više mu prilazim, postaje sve veći, a u trenutku kad su se naše ruku spojile u znak rukovanja i kad mi se obratio, osjećao sam se kao Hobit iz Gospodara Prstenova. Čak i manji. Pitam se da li je sa mnom sve u redu. Osjećam da se savija svaki put kad želi da mi se obrati. Još mi lagano stavi ruku na rame da se osloni. Tako se i vjerovatno osjećaju ljudi ovdje. Gruzija je zemlja sa dosta niskim ljudima. Ispod prosječnim rekao bih, gdje ja sa svojih 1,80 mogu da vidim potiljak većine njih.

Kaže mi da se zove Dragan, ali Igor ga zove Gagi. Ok, ti veliki čovječe, zvaću te Gagi.

Odvodi nas u jedan bar, a dok šetamo ulicom, osjetim da ga odmjeravaju. Tu i tamo se čuje pokoje vaimeeee (Božeeee na gruzijskom).

Dragan TubakAli, čim smo sjeli, osjetim da je mnogo kul tip. Opušten. Normalan. Raspituje se za Banjaluku i za neke ljude iz košarke koje on i Igor znaju. Priča nam o životu u Gruziji, o tome kako nije lako, kako je mnogo drugačije, ali kako je generalno zadovoljan. Poziva nas na utakmicu u subotu i lagano se rastajemo.

Ček ček, došli ste iz Bosne samo zbog njega?

Nakon nekoliko prevoznih sredstava i jedne dezinformacije koja nas je usporila dobrih pola sata, stigosmo do arene gdje Gagi igra. Arena mnogo veća nego ona u Banjaluci, poprište je finala kupa ove zemlje. Da mi je neko nekada pričao da ću pratiti finale košarkaškog kupa Gruzije, ne znam da li bih mu vjerovao. Igor i ja sa press karticama oko vrata, pokušavao da se ubacimo na teren.

Gruzija

Raspitujemo se okolo i dolazimo do šefa sudijskog saveza Gruzije. Stariji tip, prosjed, u nekoj karirano plavoj košulji  i izlizanim sovjetskim farmerkama. Objašnjavamo mu da smo novinari koji su došli iz Bosne da prenesu priču o Draganu Tubaku.

– Došli ste iz Bosne da gledate samo njega? – upita nas u šoku.

– Da, došli smo da podržimo našeg prijatelja.

– Ali zašto? Kako? – vidim da i dalje ne može da vjeruje.

– Da li postoji šansa da siđemo na teren da uradimo prenos utakmice i dobijemo fotke? – pitam ga.

– Apsolutno! Odmah zove nekoga da nam pokaže kojim putem da siđemo. Utakmica je već počela. Dok izlazimo kroz tunel, osjećam kako nas nekoliko čuvara posmatra. Međutim, naše press kartice daju im do znanja da je sve ok. Ja uzimam svoj GoPro, Igor svoj HTC. Slikamo se tu, radimo selfije, odmah uz aut liniju.

Sjedimo uz parket, on počinje da radi live stream na Facebooku i komentariše svaki dobar potez. Na tajm autu odlazi  do klupe i snima sve.

– Ja ne vjerujem koliko je ovo  jednostavno ispalo!- kažem mu.

Kraj utakmice. Dobra partija Gagog, 10 poena, 5 skokova i titula kupa Gruzije u džepu. Ulazimo na teren. Grlimo ga. Česititamo mu. Pozdravljamo publiku. Dobra je ova Gruzija, mislim u sebi.

Slavlje se nastavlja u svlačionici. Prolazimo pored nje, ali Gagi nas poziva da uđemo. Objašnjava im da smo došli maksuz radi njega iz Bosne. Ni oni ne vjeruju, ali nas prihvataju. Tu smo. Čitav tim Kutaisija i njihov stručni štab.

Igor i ja.

košarkaška svlačionica u Gruziji

Nastavak priče iz Gruzije nalazi se ovdje.

A za više o tome šta možete raditi dok ste ovdje, pogledajte ovaj tekst o 20 stvari koje možete posjetiti u Gruziji

* Ovaj post nastao je u okviru m:bloger projekta, u saradnji sa kompanijom m:tel, i nalazi se na m:blogu.

 P.S. Ukoliko vam se nakon ove priče ide u ovu zemlju, na ovom mjestu pronađite više informacije o tome šta posjetiti u Gruziji.

Ostavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

29 comments