Godinama želim da odem u Portugal. Zemlja na moru, dobra vina, kraj Evrope – a Evropa, istorija, bez unutrašnjih pizdarija…Šta čovjek više da poželi? Konačno, nakon mnogo pokušaja, ove godine sam i uspio. Lako je otići u Portugal preko neke agencije (ako imaš love za to), ali u vlastitoj organizaciji, za mnogo manje para, e to je već poduhvat. Nas trojica smo deset majskih dana posvetili ovom oktobarskom cilju i uspjeli da izrežiramo put koji se sastojao od 5 letova, iznajmljivanja dva stana i smještaja u nekom selu pored Franfurta, sve za sitnu lovu.
Put počinje u Dubravama, selu kraj Tuzle, umjesto u Mahovljanima, selu kod Banjaluke, jer niskobudžetni letovi sa banjolučkog aerodroma bi koristili samo građanima, a ne i aerodromu, kako reče jedan ovdašnji direktor. Prvi let u životu do Frankfurt Hana. Jebote. Vrhunski doživljaj. Po slijetanju sponatani aplauz cijelog aviona pilotu. Mi kontali, to tako treba. Kad smo sletili u Lisabon, mi po inerciji zapljeskasmo, a ostali nas gledaju k’o idiote. U Frankfurt Hanu ništa posebno, njemačko selo sa pabom za doživljaj gledanja derbija Borusije i Bajerna, al’ po njemačkim, paprenim standardima (čaša vode sa česme 1,5 eura, JTŽM!).
Stanove u Lisabonu i Portu smo rezervisali preko Airbnb.com, topla preporuka. Sve kao na slikama, ljubazni domaćini, u stanovima i kafa i čaj, začini, četke za cipele, kišobrani. Vrijeme tmurno prvi dan, ali krećemo u avanturu. Čarobni Lisabon.
Tri je dana malo da se obiđu samo glavne atrakcije. Prvi utisak su ljubazni stanovnici, ali i dileri koji na svakom koraku nude hašiš i marihuanu. Najveći most u Evropi, najveći okeanarijum, široka šetališta, moderne zgrade koje imaju i estetsku funkciju, a ne samo betonske kocke k’o ovdje, parkovi. Nacionalna poslastica pastel de nata (ili de Belem originalno), korpica od hrskavog lisnatog tijesta punjena kremom od vanilije, jaja i cimeta. Tukli smo ih kao ludi. Kuhinja se bazira na bakalaru. Kako ne volim ribu, nije me nešto dojmilo. Pastel de bachalau, nešto kao velika njoka punjena mljevenim bakalarom i ovčijim sirom je nešto najodvratnije što sam probao u životu. U Lisabonu se srećemo sa zemljakinjom Anjom koja je tamo na postdiplomskim studijama, ona nam daje smjernice, objašnjava, prevodi. Hvala Anja!
Drugi dan sjedamo na voz i idemo u Sintru, odmaralište njihovih kraljeva. Dvorci kao iz Diznilenda, da ne povjeruješ.
Nemamo baš para ni vremena da ih sve obiđemo, ali i ono što smo vidjeli ostavlja bez daha. Iz Sintre u Kabo de Roku, najzapadniju kopnenu tačku Evrope.
Naravno, prelazimo sigurnosnu ogradu na liticama dok nas Kinezi gledaju kao luđake i nadvisujemo se nad hridi da vidimo moćne talase Atlantika kako se razbijaju od stijenje. Neki čudan mir i spokoj osjetiš kad tu dođeš i vidiš nepregledna prostranstva okeana. Skontaš kolika su muda imali njihovi moreplovci koji su otkrivali nove zemlje svijeta, kad su smjeli da se upute u takvu nepoznanicu. Ništa pred tobom, ne znaš šta je iza tog ništa, a ploviš. Svaka čast! Za 11 eura dobiješ sertifikat da si bio tu, ali nama nije palo na pamet da ga kupimo, za razliku od pomenutih Kineza koji su uredno stajali u redu i čekali da im se odštampa.
U povratku smo svratili u Kaiškaiš (ili kako se već zove), lisabonsko ljetovalište sa vilama, divnim pješčanim plažama, raj za surfere. Nismo se nešto pretjerano zadržavali, nije bilo vrijeme za kupanje, a i nisam neki materijal za surfanje.
Odatle u zapadni dio grada, Belem u kojem su smještene najznačajnije atrakcije Lisabona. Jeronimtski manastir, gdje se Vasko da Gama molio prije polaska na put u Indiju (i gdje je sahranjen), pekara u kojoj se pravi originalni pastel de Belem (recept je čuvaniji od koka-kolinog), predsjednička rezidencija sa počasnom stražom, spomenik otkrićima sa prelijepim pogledom na grad, i toranj Belem. Sve u svemu, 120 pređenih kilometara od toga 20 pješke. Švercanje u transportu do smještaja u Baiša Šadu i žuljevi po nogama. Dok su se ostali divili portugalskim otkrićima opisanim na kaldrmi ispred spomenika otkrićima, ja sam se divio urbanizmu.
Uredni parkovi, zelenila, široke ulice, avenije, šetališta, sve suprotno od moje krajiške ljepotice. I uvijek isti utisak kad odem vani i vidim kako ljudi urede svoj životni prostor – naši debili nisu nikad nos pomolili iz svog pašaluka. Čak i komunistička arhitektura i urbanizam su ostavili više ljepote Banjoj Luci od današnjih. Svi čuvaju parkove kao oaze u velikim gradovima, samo ih mi betoniramo.
Ujutro u Težo (rijeku koja protiče kroz Lisabon) uplovljava naša prijateljica Jelena na jednom od najvećih prekookeanskih brodova, Anthem of the Seas. 16 spratova, 250 metara duga grdosija nas je ugostila i ostavila bez daha. Ljudi, ima park i na brodu, jebemti. Bazeni, tereni za fudbal, odbojku, panoramski liftovi, gomile restorana, prodavnica, kafića…na jednom mjestu spuštamo ruke na neki aparat koji detektuje otkucaje srca i u tom ritmu se pale i gase svjetla u sali!!! Bukvalno vidiš kako ti srce kuca. Jebote! Sa našom „Majkarom“ obilazimo taj centralni dio grada, ona nas časti ručkom zalivenim obiljem sangrije u glavnoj ulici, poslije kafa i neizbježne de nate. Sreli se u Lisabonu, da ne povjeruješ! Ostatak dana smo proveli na glavnom trgu Rošiu, tržnom centru, stadionu Benfike, a sa gradom smo se pozdravili u pola 4 ujutro na vidikovcu kod stana.
Nismo uspjeli otići na fado i popeti se na gradski toranj, to si nisam oprostio, ali jednostavno nije bilo vremena.
Taman kad sam pomislio da me ništa ne može oduševiti kao Lisabon, dolazimo u Porto. Momenat silaska na rijeku Duro, pogled na osvijetljeni most Luiša Prvog i Gaiu (grad prekoputa Porta, poznat po vinarijama) me ostavio bez teksta. Svaku od narednih tri večeri smo silazili na Duro i pili vino ili porto (vino sa dodatkom konjaka i šećera sa znatno većim procentom alkohola) i uživali uz lokalnu muziku. Tu prvu veče, na sve ovo dodajte i vijest da smo Albancima uvalili dva komada u Elbasanu i jasno vam je naše uživanje!
S obzirom da smo muškarci, morali smo obići stadion Porta – Dragao, mjesto na kojem je Mesi odigrao prvu zvaničnu utakmicu za Barsu.
Bili smo i na zapadnoj strani grada, gazali po Atlantiku, divili se preširokim plažama i šetalištima, brojnim spomenicima, parkovima, tvrđavama. Probali smo i francezinu, lokalni fast fud, nešto kao sendvič sa 5-6 vrsta mesa, preliven sosom od piva, paradajiza i kupusa. Vrhunac hedonizma je bio pravi čokoladni kebab, da ne povjeruješ da tako nešto postoji. Grad Porto je karakterističan po fasadama od keramičkih pločica različitog kolorita, a unutrašnjost glavne željezničke stanice Sao Bento u kojoj su na ovim pločicama oslikane slike iz istorije Portugala je nešto što ne smijete propustiti. Poslednjeg dana smo bili u Casa de Musica, ultrafuturističkoj koncertnoj dvorani i Livraria Lello u jednoj od najljepših knjižara na svijetu, karakterističnim po zavojitom četverosmjernom stepeništu kao iz filmova o Hari Poteru. Da mi je neko rekao da ću na turističkom putovanju Portugalom ići u knjižaru i koncertnu dvoranu, ne bih mu vjerovao, ali bio sam i vrijedilo je. Poslednje večeri se desila nestvarna scena kada je na vesele note našeg svirača odjednom pola prolaznika, šetača i gostiju ustalo od svojih stolova i plesalo po ulici. Kadar nevera!
Iako smo imali namjeru otići u Bragu i Gimaraeš i posjetiti lokalne vinarije u Gaii, nismo stigli, malo je vremena bilo. Vina nam nisu promakla, ali u Portu. I onda, put nazad. Tmurno nebo nad Tuzlom, dežavu pljeska pri slijetanju i prespori službenici na aerodromu koji su nas ostavili tamo 2 sata nakon slijetanja su bili prava slika onog čemu se vraćamo.
Obrigado Lisbon, obrigado Porto. Nadam se da ćemo se vidjeti još nekad!
Tekst pisao: Žarko Saje
Ostavi komentar