Sundsvall

Putovanje u Švedsku – by Ena Filipović

3000 km daleko od kuće – 3000x drugačije. Tako bih opisala svoj doživljaj Švedske. Odlučih provesti deset dana ljeta 2016. godine tamo. Moja destinacija je bila Sundsvall, gradić na Botnijskom moru, sa oko pedesetak hiljada stanovnika, na sjeveroistoku Švedske. Ovaj dio Botnijskog zaliva se od 2000. godine nalazi na popisu svjetske baštine UNESCO-a zbog strmih granitnih stijena nastalih tokom otapanja ledenjaka za vrijeme posljednjeg ledenog doba.

Botnjisko more

Interesantno je da se Švedska kod mene uvijek nekako podrazumijevala, jer moja rodbina, baka, tetka i njena djeca žive tamo preko dvadeset godina. Još je interesantnije da tamo nisam nikada bila, za sve te godine. Uvijek su oni dolazili. Nama je uvijek bilo daleko, neprivlačno, previše hladno i malo mjesto. Jednostavno, nije bilo prilike. Onda sam pretprošle godine otišla tamo i shvatila da sam jako griješila svih tih godina žaleći zašto nisu smješteni u nekom većem gradu poput Štokholma, Malmea ili Geteborga. Sada mislim da mi je upravo to što sam boravila u malom gradu omogućilo da Švedsku i njihov narod doživim na pravi način.

Već na početku putovanja, sletivši na Arlandu, drugi aerodrom u Štokholmu, shvatila sam da je ovo nešto skroz drugačije. Još uvijek sam tada bila pod ružnim utiskom sa autobuske stanice u Banjoj Luci, gdje nam je agencija kojom smo putovali od Banja Luke do Zagreba prodala veći broj karata nego što je bilo sjedišta. Autobus je bio jako neuslovan, a prtljažnike smo držali kod sebe u putničkoj kabini, na sjedištima i u prolazu. Zbog toga mi je ovo bilo kao druga planeta. Aerodrom je bio nešto što mi je odmah ostavilo pozitivan utisak na Šveđane. Predivan i luksuzan prostor, opuštajući smeđi enterijer, jednostavno je sve odavalo utisak ozbiljnosti. Kasnije ću se uvjeriti da su Šveđani baš takav narod. Skladan, smjeran i ozbiljan.

U Štokholm smo sletili oko 21:00, bio je mrak. Od Štokholma do Sundsvala smo išli autom.

400 km autoputa.

Vozeći se prema sjeveru, bilo je sve vedrije i vedrije. Nebo je prelazilo iz faze najljepšeg zalaska Sunca sa preplitanjem narandžaste i žute boje do predvečerja kada se još vidi dnevna svjetlost. To nikada nisam doživjela do tada. Bijele noći su nešto prekrasno tamo.

bijele noći u Švedskoj

U Sundsval smo stigli oko ponoći, a dan se još nazirao. Lokalci su mi kasnije pričali da su oni naviknuti na bijele noći, ali da se turistima uvijek teško prilagoditi, pogotovo onima na krajnjem sjeveru zemlje, kada ljeti uopšte nema noći. Na slikama vidite kako je ulična rasvjeta upaljena, a dan još uvijek traje.

Prvi dan, naravno bio je rezervisan za obilazak grada. Od centra me je dijelila duga ulica, dužine oko 4km. Dvoumila sam se da li da idem gradskim autobusom ali pješačenje se ispostavilo kao super ideja. Sve sam mogla istražiti i razgledati. Upravo tada sam i stekla svoju prvu asocijaciju na ovu zemlju. Kad mi neko kaže Švedska, ja prvo pomislim na žutu i crvenu boju. Kuće, vikendice pa čak i veliki blokovi zgrada kod njih su izgrađeni od posebnog drveta koji se najčešće boji u žuto ili crveno. Ima i bijelih, pa i zelenih, plavih i crnih, za one koji su out of the box.

kompleks zgrada od drveta

U 19. vijeku, Sundsvall su zahvatila tri velika požara, od kojih je treći bio najkatastrofalniji. Sravnio je sve za zemljom, jer su se i tada kuće gradile od drveta. Poslije požara, krenula je obnova grada, ali sada u kamenu.

Putovanje u Švedsku

Međutim, Sundsvall doživljava preporod prolaskom željeznice kroz grad krajem 19. vijeka i tada dolazi do ubrzanog razvoja drvne industrije koja se specijalizovala upravo za proizvodnju posebnog drveta koji služi u svrhe gradnje stambenih objekata. Od tada, Šveđani ponovo počinju gradnju objekata od drveta, trudeći se još više da unaprijede proizvodnju, pa tako na periferijama grada postoji mnogo takvih fabrika. I ulica kojom sam tada šetala, nije bila izuzetak. Svaka kuća je bila od drveta, žuta ili crvena.

U jednom trenutku, vidjela sam automobil poštara sa volanom na desnoj strani. Ok, pomislila sam možda auto iz Engleske ili tako nešto, šta znam… onda sam vidjela još jedno, pa još jedno, u stvari, sva poštanska auta su bila sa volanom na desnoj strani. Kasnije su mi objasnili da je kod njih to tako zamišljeno kako poštar ne bi izlazio iz auta i obilazio ga kad dostavlja poštu u sandučić.

Kul!

Idući ka centru, vidjela sam i nekoliko galebova, što me je podsjetilo da sam u primorskom gradu. Tako je bilo i u centru. Galebovi na glavama kipova, u parkovima, fontanama. Impresionirala me je predivna arhitektura. Nekoliko predivnih katedrala, čisti prostrani parkovi i divne građevine.

Sundsvall

Jedna od njih je bila i osnovna škola Internationella Engelska Skolan Sundsvall. Nastava se tu izvodi na engleskom jeziku i to je prestižna škola koja je san svim Šveđanima da njihova djeca završe upravo nju. Liste čekanja su ogromne, a rekli su mi da neki Šveđani čak prijave dijete odmah po rođenju.

Naravno, u centru se nalazi kip kralja, Gustava Adolfa II. Šveđani mnogo vole svoje kraljeve i njihove dinastije.

kralj Gustav Adolf II

S obzirom na dešavanja prošlih godina, država je puna imigranata. Međutim, Švedska ne dozvoljava da iko u njoj živi kao beskućnik, te tako svako ko zatraži azil, ubrzo dobije smještaj i mjesto u školi jezika dok se njegov status ne reguliše.
Imala sam priliku posjetiti dosta evropskih zemalja, ali baš nigdje se nisam osjećala tako opušteno kao Švedskoj. Šetajući centrom, sa fotoaparatom oko vrata, telefonom i prenosnim ruterom povezanog na njega, imala sam video poziv sa Banjom Lukom. To se nikada ne bih usudila negdje u Evropi, plašeći se da mi neko ne otrgne svu tu tehniku. Predrasuda ili ne, znam da se nigdje nisam osjećala tako sigurno kao tamo.

Jedna od stvari zbog kojeg sam još više sigurna da su veoma bezbjedna zemlja je to što oni svoju djecu ostavljaju ispred prodavnica u kolicima dok obavljaju kupovinu. Kad smo već kod toga, isto tako djeca spavaju vani dok su mali. Dobro ih utople i smjeste na balkon. Kažu, da ojačaju imunitet i naviknu se na zimu od malih nogu.

Po povratku kući najčešće pitanje koje su mi postavljali bilo je o temperaturi i da li je stvarno tako hladno kao što se misli. Pa, jeste. S obzirom da sam tamo bila u avugustu, nije uopšte tako toplo kao što smo mi navikli. Temperature se kreću od 15 do maksimalno 22 stepena za taj period godine, ali je uvijek prohladno, i samo se oko podne može šetati bez jakne. Zime su, očekivano, baš jake, pa tako na primjer sada kad ovo pišem u februaru, kod njih ima preko 2m snijega i temperatura je -20°C.
Idućih dana, upoznavajući grad i ljude, otkrila sam dosta razlika ne samo od moje Banja Luke, već i od mnogih drugih gradova u kojima sam bila.

Tamo nema mesnica ni pekara.

Nema ono dođeš u mesnicu i kao „može pola kile junetine bez kosti?“ A-a.

Meso se kupuje u marketima, zapakovano i izvagano. Isto tako, hljeb i peciva možete naći samo u pekarama u sklopu samoposluge. Uvijek ću se prisjećati jedne anegdote vezane za tu priču oko mesnica.

Kulinarski specijalitet mog tate je teleća glava spremljena sa krompirom i umakom u rerni. To je njegovo najdraže jelo, obožava da ga sprema i jako uživa u tome. Tetka je htjela da on za jedan ručak pripremi upravo to. Našli su nekog uzgajivača koji je pristao da im proda glavu samo uz pismenu izjavu o tome šta će uraditi kasnije s kostima i ostacima, kako će ih odložiti, da li će to biti u skladu s organskim otpadom i slično.

Odustali su od glave, naravno.

U gradu uopšte nema kafića na koje smo mi navikli. Vidjela sam svega dva ugostiteljska objekta, od tog je jedan bio Subway a drugi kafić u sklopu tržnog centra. To je bio pravi odmor od Banja Luke. Većih restorana ima, ali ne nešto puno. Uglavnom su to tradicionalne kuhinje i picerije, koje su tu otvorili doseljenici.

Ono što se može vidjeti na svakom koraku i čega ima u svim prodavnicama, a postoje i posebne koje su namijenjene upravo tome, jesu njihove tradicionalne bombone, godisi. Imala sam priliku otići u Candy world, prodavnicu godisa i drugih slatkiša. Pravi svijet slatkiša sa igraonicama za djecu i bezbroj vrsta bombona.

Nisu sve baš tako ukusne i slatke, čak ima i slanih. Svaka samoposluga ima poseban dio sa godisima. Kad smo kod jela i pića, kafa im je baš ružna. Prave je u nekim filter aparatima, puste da se hladi cijeli dan i tako piju povremeno. Sreća za naše ljude koji tamo žive pa je neka arapska porodica otvorila prodavnicu u kojoj ima i domaće kafe na koju smo mi navikli ali i ostalih naših proizvoda, poput Eurokrema i Smokija. Tako se često u razgovoru između naših ljudi može čuti „Idem kod Arapa u nabavku!“

Ena Filipović

Šveđani stalno nešto grade i sklapaju. Nije ni čudo što je IKEA iz Švedske! Moj rođak je mnogo toga poprimio od njih. Uživa u gradnji, pa je tako većinu namještaja u svom domu on sam napravio. Ima prikolicu u kojoj stalno vuče materijal i alat, a čak je i zaposlen u drvnoj industriji. Tipično švedski!

Jenny, njegova djevojka je Šveđanka, i to mi je omogućilo da Šveđane upoznam iz prve ruke jer sam od nje mogla da saznam mnoge stvari koje su me interesovale. I oni žive u klasičnoj žutoj drvenoj kući koje sam ranije spomijala, staroj preko stotinu godina i time se ponose, stalno pričaju o njoj i rade na njenom uređenju.

tradiocionalna drvena kuca

Poznati su po svojim specifičnim porodicama. Rijetko se vjenčavaju, već žive u vanbračnim zajednicama koje zovu sambo. Svi članovi različitih porodica se druže, pa tako možete vidjeti majku i oca sa svojom djecom i njihovim novim partnerima i djecom iz tih novih veza, a vjerovatno će neko i od njih dovesti i svog bivšeg partnera i djecu koju ima s njim ili njom. Kod njih je sve to uobičajeno. Naravno i njih dvoje žive kao sambo, imaju dvoje djece i druže se sa njegovom bivšom djevojkom koja je inače najbolja prijateljica od Jenny. Zamislite taj scenario kod nas!

Uopšte ne brinu kako izgledaju niti obraćaju pažnju ako je neko drugačiji. Najvažnije im je da se osjećaju udobno u onome što su obukli. U slobodno vrijeme ne sjede u kafićima i ne druže se kao mi. Obično to vrijeme iskoriste za prirodu, jahanje, planinarenje i šetnju. Mnogi imaju i vikendice i mini bašte i vrtove u dvorištima, gdje uzgajaju povrće za sopstvene potrebe. Jenny me vodila da beremo divlje šumske maline i sadimo zelenu salatu.

Veoma vole prirodu i od malih nogu uče svoju djecu da se zbližavaju s prirodom. Svako godišnje doba i promjene u prirodi iskoriste da djeca što više provode vani. Na jesen skupljaju lišće, zimi se igraju u snijegu, na proljeće beru cvijeće i slično. Veoma malo vremena provode u kući, i vole da su im djeca što manje pod uticajem tehnike.

Engleski im je jača strana. Svi ga govore, i stari i mladi.

Veoma brinu o starim ljudima. Uvjerila sam se na primjeru moje bake, pa tako bez obzira da li su doseljenici ili lokalci, svi imaju isti tretman. Smješteni su u posebnim zgradama prilagođenih upravo njima. Vrata su široka dovoljno da prođu invalidska kolica i otvaraju se na senzor od ključa. Imaju posebne hobi sale, u kojima mogu slikati, štrikati, igrati društvene igre i družiti se. Kompleks zgrada okružuje park sa klupama gdje se mogu odmarati, a svaka zgrada ima svoju ambulantu.
Jedan dan smo otišli na Botnijsko more. Nezaboravno iskustvo.

Plavo prostranstvo sa plažom od sitnog pijeska, onim od kojeg dobiješ upalu mišića poslije hodanja po njemu. Tamo nema ono kao plaža, ležaljke, suncobrani i kupanje. Tek poneki kupač koji je stajao u moru. I to po slobodnoj procjeni sigurno 30-35 metara od obale. More je toliko plitko da ljudi sa obale izgledaju tako sitni a stoje u vodi do koljena. I to su vjerovatno bili lokalci, jer je za nas koji smo navikli na toplije more, ovo ipak bilo prehladno. Naravno morala sam osjetiti vodu. Šta drugo nego hladno.

Nije baš kao Vrbas!

Taman kad sam se navikla na bijele noći, došao je dan za povratak. Do Štokholma smo putovali autobusom, i tada sam se naprosto oduševila njihovom preciznošću. U evropskim gradovima sam viđala tramvaje koji dolaze tačno u minut koji piše na semaforu, ali autobus koji ide sa sjevera Švedske na jug i na našu stanicu pristiže tačno u 00:03 kako i piše, još nisam vidjela. Od Štokholma, preko Hamburga, sletila sam u Zagreb i silno željela da me opet ne zapadne bus sa početka priče, jer mi to nikako nije trebalo odmah po povratku iz tako uređene zemlje. Na svu sreću, došao je neki drugi.

Trebalo je dosta vremena da se priviknem na našu sredinu. Deset dana boravka tamo je učinilo mnogo da se odviknem od naše buke, kafića, prometnih ulica, pogleda i zagledanja svega i svakoga, kao da sam tamo bila deset godina. Oni su mnogo drugačiji od nas. Ne zanima ih kakav si izašao u grad, šta si obukao ili nisi obukao, nikog nije briga. Svi gledaju svoja posla i žure da rade.

Vrlo su miran i skladan narod. Vole svoju zemlju, vole da rade za nju i unapređuju je i jako su posvećeni poslu. Na svakoj kući se vijori švedska zastava, ponegdje čak i na autu. O retrovizorima da ne pričam. Većina ih vozi Volvo i bas je rijetkost vidjeti neko drugo auto. 2014. godine izgrađen je veliki most dužine preko 2km koji spaja dvije strane grada između mora. To je Šveđanima u mnogo čemu olakšalo svakodnevnicu i svi kažu kako sada imaju priliku da bolje i uspješnije rade i više da doprinose društvu.

Ostalo je još mnogo toga što nisam probala niti vidjela, poput tajlandskog dvorca u blizini Sundsvala koji je izgrađen u čast tajlandskog kralja Chulalongkorn-a koji je Švedsku posjetio u 19. vijeku. Isto tako, njihov tradicionalni slatkiš koji zovu bula sam jela samo u restoranu u Ikei, ali mi se nije učinio kao da je pravi izvorni, pa mi je tako i to ostalo na wish listi. Bula postoji i u slanoj varijanti, slična je našim ćufticama.

Sve u svemu, mnogo drugačija zemlja. Uređena, sa zadovoljnim narodom koji je voli i radi za nju, jer zna da će zauzvrat dobiti mnogo. Doživjela sam ih baš onako kako ih opisuju, kao hladne ljude. Spremni su pomoći, kao prodavci ili uslužni radnici su ljubazni, ali se ne osjeti srdačnost i toplina.

Nisam sigurna koliko bih se mogla prilagoditi životu tamo, ali svakako da ću ponovo ići. Bar da na par dana odmorim od našeg toplog ljeta i ponovo se prošetam u pidžami od bakine do tetkine zgrade i da niko ne obrati pažnju na to.

To je to ljudi. Ovo je bilo moje putovanje u Švedsku.

Tekst pisala: Ena Filipović

Ostavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *