Sa gospodinom Zekjaiem

Putovanje u Tursku (priča dva autostopera)

Volim što imam 25 godina. U julu prošle godine, moj drug Vukašin i ja smo odlučili da ćemo stopirati do Turske i ništa nas nije moglo zaustaviti. Dovoljno smo odrasli da znamo šta je odlučnost i istrajnost, a dovoljno mladi da znamo šta je nemarnost i entuzijazam. Zreli smo, taman toliko da nam nije potrebno odobrenje roditelja, a zeleni i neoženjeni, pa nam nije potrebno odobrenje supruga. Obojica smo imali dvije velike putničke želje: da kročimo u neki nepoznat i dalek mentalitet i da posjetimo Istanbul, a to dvoje se ljetos spojilo u jedno i zvalo nas je na sav glas da dođemo. Pozdravljamo se sa porodicama, djevojkama, prijateljima i odlazimo na put koji može potrajati sat, dan ili mjesec dana, u zavisnosti od sreće.

Budimo se rano ujutro i ne sišavši na glavnu cestu, bez podignutog palca, zaustavljamo prvu žrtvu, prvog dobrog čovjeka. Odličan početak, srećometar pokaza na najviši podiok i tako je stajao skroz do Kragujevca, u koji smo stigli popodne istog dana. Čudan dan, jer smo usput dobijali ili riječi pune podrške ili neslaganja. Podršku dobijamo od onih koji su bili u našoj koži, koji su putovali, čitali i otvarali se novim iskustvima, a neslaganje od onih zatvorenih i nezadovoljnih. To sve na nas utiče, jer smo tek na početku, cilj se ni ne nazire, entuzijazam je tu, ali se rađa i strijepnja. Taman u momentu rađanja strijepnje, u kragujevačkom parku upoznajemo momke koji nas, po pravoj srpskoj tradiciji, udomljavauju, hrane i napijaju, pa tako nastavljamo prema Istanbulu sa to malo strijepnje natopljene alkoholom.

Kragujevac je predivan šumadijski grad, domaćinske atmosfere i veselog raspoloženja, ali sve ono što se nalazi južno od njega je mnogo toplijeSofija, Bugarska i usporenije. Ta toplota i usporenost su nam prva prepreka na putu, jer tek tad osjećamo poteškoće jednočasovnog stopiranja na vrelom asfaltu. Konačno, staje nam sportski automobil sa britanskim tablicama, a u njemu Aljoša iz Bugarske i tona smeća ostalog od silnih energetskih pića i slatkiša koji ga drže budnim u neprestanom dvodnevnom putu iz Londona. S obzirom na to da je makro, koji u Londonu operiše već 10 godina, engleski mu je začuđujuće loš, ali vjerovatno zato što mu mušterije imaju jednostavne i ustaljene zahtjeve, pa nema potrebe za poboljšanjem.

Prvi put smo u situaciji da, radi bolje komunikacije, koristimo tri jezika – engleski, srpski i bugarski. Možda se ponešto izgubilo u prevodu, ali neke stvari su jasne: tvrdi kako je otuđio 20 miliona evra od bugarske vlade prije 10ak godina, pa će na granici vjerovatno biti problema i želi mene da mu budem dispečer za prostitutke, jer šta ću sa građevinskim fakultetom uspjeti u životu. Pošto se noć bliži, a bliži se i Sofija u kojoj nas čeka naša domaćica Simona, ja pristajem na sve, samo da ne izgubim prevoz. Dolazimo na granicu, očekujemo hapšenje našeg vozača, on postaje veoma nervozan i izaziva okolne vozače na tuču, ali granični policajac ipak napada Vukašina i mene, jer, po njegovim riječima, mi možda nosimo kilu kokaina sa sobom. Ta sumnja nas zapravo spasava, pa bez provjere Aljošinog dosijea  ubrzo stižemo u Sofiju.

Kontam, u pravu su bili oni silni Srbi kad su nam govorili kako su Bugari šverceri i klošari, ali nakon što nam službenici metroa poklanjaju besplatnu vožnju, jer nismo imali sitnih Leva za kupovinu karte, taj odvratni stereotip o Bugarima pada u vodu. Tek kad smo ugledali Sofiju i osjetili mir  ovog milionskog grada, svo moje znanje o Bugarskoj, sačinjeno od silnih stereotipa i učenja loše istorije, svodi se na nulu i odlučujem da na svoj način naučim o ovoj zemlji. Zapravo, nema tu mnogo šta ni da se nauči, jer sa Bugarskom dijelimo mnoge sličnosti: jezik, kulturu, istoriju, ponašanje, kurs evra,… Osjećam se kao kod rodbine koju prvi put upoznajem, posebno zato što se i Simona tako postavila prema nama. Obilazak Sofije nam predstavlja pravi odmor i užitak jer se u njoj osjeća gospodski duh, onaj koji je u vrijeme komunizma nalagao da se, samo za boravak u Sofiji, mora posjedovati posebna dozvola.

Sve je to divno, ali mi bismo htjeli do Istanbula!

Nakon par dana, na carigradskoj cesti, na izlazu iz Sofije, zaustavljamo Angela, koji treba da nas ostavi na račvanju za Istanbul i Burgas. Vozimo se satima sa ovim smotanim i zanimljivim likom i op-op, mi na Crnom moru! Mi smo se fino zapričali sa njim, shvatili da imamo puno vremena i odlučili da malo promijenimo putanju. Sad vjerujem da je to bila odluka zajedničke podsvijesti nas dvojice, jer nam je odmor u kampu jako prijao.

U tom jednom danu kampovanja smo predahnuli, upoznali momke iz Mandža van-a (kombi u kojem spremaju domaću bugarsku i balkansku hranu i njime putuju po Bugarskoj, a ljeti su stacionirani u našem kampu), brćkali se u beskrajnom crnomorskom plićaku i obilazili luksuzna ljetovališta za ruske turiste. Angel se izgubio usljed silne konzumacije sredstava za opuštanje mozga, a to nas dvojicu nije spriječilo da zaspimo i dobro odspavamo pred finalnu etapu puta.

Sutradan, pomalo slomljeni od odmora, zaputismo se prema Istanbulu, ali rutom kojom se rjeđe ide – uz Crno more. Iako su se tek ovdje javile prve poteškoće, uspjeli smo do Kirklarelija zaustaviti nekoliko zanimljivih ljudi, među njima i jednog Turčina koji nam je izdiktirao sve bitnije riječi, fraze i pravila ponašanja u Turskoj. U Kirlkareliju upadamo u gužvu iz koje nas, na njihov poziv, izvlače dva Kurda poslovnjaka sa mnogo ajrana u gepeku, a mi njima izvlačimo ajrane i osvježavamo se tokom puta prema Istanbulu.

O ulsaku u Istanbul se može napisati knjiga, a vjerujem da je već napisano nekoliko. Ja sam, pišući ovaj tekst, duboko udahnuo i izdahnuo uz pripremno trljanje šaka, jer je osjećaj koji je ulazak u Istanbul ostavio na mene ravan onom koji je Mjesec ostavio na Nila Armstronga (vjerujem). Prvo se iz lagane vožnje, više – krstarenja, uz obalu Mramornog mora ulazi u neku vrstu saobraćajne megagužve u kojoj čovjek ima osjećaj kao da se smanjio na veličinu mrava i upao u njihovu koloniju. Cilj i rezultat tog silnog kretanja je vidljiv nakon nekoliko desetina kilometara: čitavi blokovi, površine, recimo, Jošavke a visine Hong Konga niču na sve strane; petlje toliko kompleksne, da mi se zavrti od same pomisli da vozim po njima;  saobraćaj toliko haotičan, da mislim kako ćemo upasti u gužvu iz koje ću se izvući tek kad budem imao 60 godina. Odjednom – stajemo. Kurdski biznsimeni napuštaju vozilo, a nama prilazi mladić koji nas odvodi do najbliže stanice, odakle ćemo se prebaciti do Bešiktaša(da, FK Bešiktaš iz Bešiktaša), do domaćina, do kupatila i kreveta!

Putovanje do Turske autostopm

Bešiktaš je u evropskom dijelu Istanbula i nalazi se na ulazu u Bosforski zaliv, a naš domaćin Jener nas provodi kroz naselje u kojem za jednu veče probavamo osnovne ulične delicije: kokoreč, kumpir, simit, … Nailazmo na nekakvu graju sačinjenu od mladih ljudi koji na molu piju Efes pivo i pjevaju uz ritam tarabuke dok gledaju Prinčeva ostrva, most na Bosforu, Aja Sofiju i svoje sugrađane na azijskom kontinentu. Ma, savršeno! Sutradan obilazmo Veliki i Egipatski bazar (raj za ljubitelje tkanina i začina), gubimo se u gužvi, penjemo se na mjesto odakle se pruža najbolji pogled na zaliv i grad. Gore srećemo grupu od 20-ak studenata iz Bosne koji su došli sa svojih oko 1000 kolega na ekskurziju u Istanbul, a koja je organizovana od strane Studentskih pohoda.

Među njima, je i jedan Zoka, koji me, 1000km daleko od kuće, u gradu od 20+ miliona ljudi pita ono od čega sam djelomično i otišao na daleko putovanje: ”Jesi li ti Ostin buraz?”. Shvatam da je svijet premalen, da je ova silna kilometraža beznačajna i tada odlučujemo da ćemo produžiti do Izmira. Samo, kako do Izmira i gdje spavati u Izmiru? Slati zahtjeve za smještaj i odmarati se, nema nam druge.  Pošto smo prošli sve ono što nam je bilo najbitnije u Istanbulu, odlazimo kod Jenera na odmor, tuširamo se i dogovaramo sa njim izlazak za tu veče, ali nas on zbunjuje pitanjem: ”Jeste li se spakovali i našli smještaj za večeras?”. Uzvraćamo mu: ”Kakav crni smještaj? Zar nas nisi prihvatio na dvije noći?”. Odgovara: ”Jesam, ali ste vi zbog odlaska na Crno More kasnili jedan dan, a večeras mi dolazi rodbina iz centralne Turske.”

Tako zbunjeni, pokušavamo se uvaliti nekome za tu veče. Paranoični i umorni, javljamo se Dogunu, kojeg je Vukašin par dana pred naš polazak kontaktirao za smještaj, da bi nas ovaj odbio jer nismo gej par, kako je prvo pretpostavio. Dogun je tada, ni kriv ni dužan, primio prozivke od Vukašina, zbog kojih je vjerovatno promjenio sve dugine boje na licu. Pošto smo bili očajni, Vukašin mu se tu nesrećnu veče izvinjavao i preklinjao ga za smještaj, da bi nas ovaj na kraju prihvatio. Čovjek živi uz sami trg Taksim, centar centra Istanbula. U stanu koji je vjerovatno bio na naslovnicama arhitektonskih magazina, dočekuje nas hedonistički raj: gramofon, razna pića, hašiš i krov – balkon koji gleda na jermenski hram, sjedište Turskih masona, Taksim i u daljini na sve velike znamenitosti.

Dinamičnost ne opada, pa ustajemo rano ujutro i dobijamo poruku od Ozge iz Izmira, koja nas prima na neodređeno. Hvatamo trajekt koji će nas prevesti preko Mramornog mora i tako nam skratiti put sa 500 na 350km. Sreća nam se opet osmjehuje i u Izmir stižemo oko podne. Tražimo osnovne stvari za preživljavanje: vodu, hranu,ajran, duvan i internet. Potraga nas dovodi do malog restorana ispred kojeg nas momak naših godina hvata za ruke i obećava sve što tražimo, ako mu pomognemo da utovari ogromnu rashladnu vitrinu. Šta ‘š, čovjek pošten a nekako nam je i taj pristup bio veoma domaćinski. Utovaramo vitrinu, jedemo jako ljutu čorbu s osobljem restorana i tu saznajemo kako se momak zove DŽemšid. Došao je iz Avganistana kako bi završio građevinski fakultet u Izmiru i zaposlio se u struci. Sa njim je i irački Kurd, Šajan, koji nam pokazuje Izmir i odvodi nas na najljepši zalazak sunca na svijetu, na korzou zvanom Al Sandžak (crvena zastava) uz muziku kurdskog pjevača i borca za ljudska prava, Ahmeta Kaje. Dolazi naša domaćica Ozge i odvodi nas u stan pun mačaka, hrane i kreveta.

Zalazak sunca u Izmiru

Izmir, odnosno Smirna, kako se prije zvao, je 5-milionski grad razuđen po ogromnom zalivu. Sa svojim nekoliko gradića-satelita, podsjeća na Split i Ѕegovih sedam Kaštela. Ne samo to, već je i opuštenost u ovom gradu najsličnija splitskoj fjaki. Upoznali smo Izmir i posjetili čuvenu kafanu kod Omera Uste, bivšeg atašea Turske u Jugoslaviji, sa kojim smo, uz 9. najbolju kafu u Turskoj, pričali na našem i osjećali se kao neka bitna delegacija (vjerovatno jer smo sjedili ispod slike Omera i Stipe Mesića). Kad smo već u Izmiru, odlučujemo da posjetimo čuveni Efes, stari grčki grad koji se nalazi stotiЅak kilometara južno. Ovakva ultraturistička mjesta me nikad nisu privlačila zbog obilja informacija i slika koji se o Ѕima mogu pronaći na netu i zbog jako nezanimljive ponude sa druge strane (osim toga što se radi o istorijski, ponekad i umjetnički važnim mjestima), pa nekako pokušavamo izbjeći plaćaЅe skupih ulaznica. Srećom, Vukašin koristi kartu koja u Turskoj otvara sva vrata i kapije – mi smo iz Bosne!

Oduševljeni čuvar, čija je čukunbaba iz Bosne, sa radošću nas pušta besplatno. Unutra ništa posebno, prilično standardan istorijski lokalitet, ali sa jednom čari: svugdje se nalaze komadi slupane grnčarije, stare nekoliko hiljada godina. Nije baš poželjno iznositi ih sa lokaliteta, ali pošto me savjest nije mnogo grizla, otuđio sam nekoliko i od Ѕih kasnije napravio magnete za frižider (još uvijek imam jedan viška, pa bih ga poklonio nekom od čitalaca/čitateljki ovog teksta).  Tokom boravka sa Ozge u Izmiru, za tih nekoliko dana, prihvatamo je kao sestru, spremamo joj hranu, čuvamo mačke i izvodimo je svaku veče u grad na pivo, vino, školjke i bureke. Nakon što smo je razmazili i smekšali, Ozge nas uzima za ruke i odvodi na jedno obližnje ostrvo, na kojem živi njen drug Ramo.

stopiranje sa Ozge

Ostrvo Patrića je udaljeno oko 2000km od naših kuća, što nam je sasvim dovoljno da ga obilježimo kao najdalju tačku našeg putovanja, odnosno polovinu ukupnog puta. Ništa bolje od zabačenog i mirnog ostrva sebi ne možemo priuštiti nakon svega što smo prošli, pa tako odlučujemo da ćemo se ovdje zadržati barem pet dana. Ramo, čovjek star nekih 65 godina, poput Robinzona Kruzoa živi sam na kraju ostrva, 10-ak kilometara udaljenom od grada Ajvalika. Ostrvo i grad razdvaja samo nekoliko metara mora, nešto kao Trogir i ostrvo Čiovo.  Ovih nekoliko metara mora i 10-ak kilometara prašЅavog puta je sasvim dovoljno da vas odsječe od civilizacije.

Ramo, bivši pekar iz Ajvalika, ovdje je već osamnaest godina potpuno odsječen od svijeta. Pored svoje kućice, izgrađene na šasiji kamionske prikolice sa sve točkovima, nalaze se mala bašta, bunar za vodu i vjetroelektrana za napajanje njegovog doma strujom. NJegov tvrd karakter, mala upotreba riječi i naše nepoznavanje turskog jezika nam nisu dozvolili da saznamo od čega je pobjegao kako bi živio na ovaj način. Vukašin, moj saputnik i drug, i ja smo pobjegli od dinamičnosti, a Ramo nam je ponudio mir i sigurnost. Razapeli smo šator na mjestu sigurnom od udara vjetra i sunca, prespavali u miru i dočekali i uslužili goste plaže koju je Ramo nekako prisvojio.

Ozge, naša domaćica iz Izmira, nas naveče napušta zbog posla i nas dvojica ostajemo sami sa Ramom da mu pomažemo na plaži i oko kuće, a on nas zauzvrat hrani i nalijeva rakijom. Već prvi dan smo shvatili svoje obaveze i ispunjavamo ih na raminu komandu rukom ili glavom. Odlazimo u kupovinu, donosimo gostima suncobrane, stolove i pića, a u međuvremenu čitamo i opuštamo se. Jedan dan smo prošetali na drugi kraj Patriće, odakle se pruža pogled na otvoreno Egejsko more i grčka ostrva u blizini. Proučavajući mapu dok pišem ovaj tekst, shvatam da smo posmatrali legendarno ostrvo Lezbos, mjesto nastanka mnogih starogrčkih mitova, ali zbog fjake koja nas je uhvatila nismo bili u stanju da to pojmimo niti da odemo tamo.

Peti dan nakon dolaska smo morali pobjeći od juga koji je neprestano duvao tri dana brzinom većom od 50 km/h. Pored dobre zaštite od vjetra, jugo nam je izvrtao šator tokom sna, onemogućavao kupanje i odmor. Opraštamo se sa našim drugom Ramom i zaustavljamo čovjeka koji u kamionu prevozi ovčije kože. Zamislite najgori smrad koji ste osjetili u životu, dodajte na to drugi najgori smrad i dobićete jednu desetinu onoga što smo morali trpiti tokom 160-kilometarske vožnje do Izmira. Tamo nas dočekuju mirisi začina, kafe i čajeva koje povremeno nanese lagani vjetar, sve potpune suprotnosti u odnosu na prethodna tri dana. U Izmiru, Berlinu na moru, nastavljamo uživati sa dragim ljudima: Ozge, DŽemšidom i jednim Saitom, Irancem koji je iz svoje zemlje pobjegao zbog nedostatka sredstava za izradu najmodernijeg zemaljskog kvantnog teleskopa, pomoću kojeg se jasno vidi američka zastava na mjesecu.

Ozge nas spaja sa svojim Tinder-momkom Hejdenom, Amerikancem koji živi u azijskom dijelu Istanbula, kako bi nam obezbjedila smještaj u povratku. Tada saznajemo i da nam je Simona, naša prethodna domaćica iz Sofije, sredila smještaj u Plovdivu, pa gubimo sve brige oko povratka nazad. Pošto su se dobre stvari za povratak počele nizati kao domino efekat, Vukašin koristi priliku da, iz čista mira, pošalje poruku ljudima iz ”Rafting centra Drina-Tara”. U poruci traži da nam Drina-Tara pruži besplatan smještaj, hranu i rafting, a mi ćemo njih zauzvrat reklamirati kad god budemo pričali i pisali o našem putu (kao sada). Oni prihvataju ponudu i tada postajemo mnogo uzbuđeni oko povratka.

Sa gospodinom Zekjaiem

Teška srca se opraštamo od Ozge i njenog predivnog grada i hvatamo nekoliko vozača do Istanbula. Do našeg smještaja nas dovozi Zekija, jedan veoma elokventan šezdesetogodišnji gospodin, koji nas je pokupio 300-tiЅak kilometara prije i koji nas je pored hurmašica prelivenih mladim kajmakom (jako dobra kombinacija) počastio i nezaboravnom pričom uz zvuke turskog panka iz 80-ih. Nešto kao poptuna suprotnost od Rame.

Ulazak u Istanbul sa azijske strane ostavlja jednako jak utisak kao onaj sa evropske: prelaženjem preko 4. najvećeg visećeg mosta na svijetu se ulazi u gustu betonsku džunglu sačinjenu od modernih zgrada u kojima se može naći sve što se danas stvara u svijetu. Hejdenov stan se nalazi u Kadikoju, dijelu grada sa desne strane Bosfora, taman nasuprot Bešiktaša. Okruženje čine restorani, kafane i sadržaj za mlađu populaciju, a u blizini je i stadion Fenerbahčea. Uglavnom, jedno jako prijatno mjesto za druženje sa Hejdenom iz Las Vegasa i njegovim drugom Majklom iz Detroita, koji nas je svojim nastupom tjera na suze od silnog smijeha. Tu je i neki Francuz sa kojim zagrljeni pjevamo pjesme Zabranjenog PušeЅa nakon nekoliko čaša vina. Ne znam kako.

Zbog silnog uzbuđenja oko povratka majkama u Bosnu i svega što nas čeka usput, nakon samo tri dana napuštamo Istanbul i krećemo prema Plovdivu. Tu se susrećemo sa najvećim problemom do sad: Tursko-Bugarskim graničnim prelazom, drugim najprometnijim u svijetu. Do njega nas dovozi kamiondžija Voja iz Novog Sada, ali smo zbog kolone kamiona, duge oko 7km, primorani da put do granice pređemo pješke. Prljavi, slomljeni i sumnjivi zbog toga što smo ostavljeni pred granicom, ne privlačimo nikoga da nas poveze do prelaza. Konačno nailazi graničar kojem se bacamo pod službeni automobil, on nas dovozi do granice i vraća nam nadu u život. Nakon toga smo imali sreće jer smo uhvatili kamion skroz do Plovdiva. Kada smo umorni naveče ušli u Plovdiv sa istoka, činio nam se kao jedan sasvim običan grad. Onda smo ušli u centar, pojeli kebab koji je bolji nego u Turskoj, sjeli sa našim domaćinima Đorđem i Kristianom i tu se desila jedna od najljepših stvari za putnika – ono kad intuicija govori da će nešto biti jako dobro. Dobro i biješe!

Đorđe i Kristian su dva momka naših godina koji žive onako kako svaka osoba u dvadesetim godinama želi: Najbolji su prijatelji od djetinjsva koje su proveli u malom mjestu blizu Plovdiva, završili su istu srednju školu u Plovdivu i od tada stanuju zajedno; studiraju i rade istovremeno, Đorđe kao konobar, a Kristian kao komercijalista; okruženi su lijepim djevojkama, dobrim prijateljima, vrijednim i uzornim ljudima; vole da putuju, planinare i da se gotive. Svoju energiju su prenijeli na nas i pružili nam toliko užitaka i sreće, da ih sada smatramo svojom braćom, nekim davno izgubljenim prijateljima na koje je samo trebalo da naiđemo. Pokazali su nam sjajna mjesta zbog kojih toliko vole Bugarsku (Đorđe čak ima istetoviranu karu Bugarske na leđima). Vodili su nas na planine Musala i Balkan i upoznali sa mnogim dobrim ljudima. Plovdiv, grad koji je čak i Maksa opisao u svojoj knjizi ”Hadžiluk plemenitom snu”, šesti je najduže naseljen na svijetu; grad balkanskih apsurda.

Putovanje u Tursku

Dalje nismo sigurni gdje ćemo, jer nam je Simona obećala smještaj u Sofiji, ali joj je Vukašin poslao poruku koja se njemu činila šaljiva i drugarska, ali je ispala previše dvosmislena. Krećemo iz Plovdiva prema Foči i raftingu, ne znajući gdje ćemo zaglaviti usput. Staje nam prva žena na našem putovanju, tačno 50. osoba koja smo ustopali i vozi nas do izlaza iz Plovdiva. Sa nekom babom prostitutkom dijelimo automobil starijeg Bugarina i on nas, nakon što je pipkanjem gospođe naplatio prevoz, dovozi do granice sa Srbijom. Pred Nišem nas hvata zalazak sunca, ali uspjevamo skontati smještaj u Trsteniku kod mog druga Mine i njegove porodice, kojima se ovim putem jako zahvaljujem na svemu. Sutradan smo obišli Vrnjačku Banju, gdje smo obnovili sjećanja iz ranijih posjeta ovom previdnom mjestu. Mislim da je nostalgija jedino osjećanje koje nismo doživjeli na putu, ali i njega smo prekrižili sada. Do Foče nas dovoze Grk Georgi i njegova djevojka, Bugarka Natali, koji idu u Dubrovnik. Od Foče do rafting centra Drina-Tara idemo sa dvojicom Bugara, Dimitrom i Mihailom, sa kojima se družimo naredna tri dana.

Sad malo reklame, ali potpuno zaslužene: Nije mala stvar kad vam, nakon hiljada prestopiranih kilometara i mnogih ludih doživljaja, neko pruži besplatna dva noćenja, pet obroka i rafting, i to sve u najposjećenijem rafting centru u regionu, u špicu sezone. Da smo plaćali, ovakav aranžman bi nas koštao 160KM po osobi i potpuno se isplati. U avgustu je vodostaj Tare i Drine dovoljno visok za adrenalinski spust od 24km, ali i dovoljno nizak za sve koji su tu došli rekreativno i radi užitka. Bistrina i čistoća vode se ne mogu opisati, to je nešto što se mora vidjeti i probati. Probati, jer u ovim rijekama koje su veće od Vrbasa, istovremeno možete roniti, gledati na dno i piti vodu. Jedno veoma hedonističko iskustvo uz bogate i obimne obroke, planinski čaj i domaće pivo genijalnog naziva – Raft.

Ovo iskustvo je najbolji kraj putovanja, kakav nismo mogli ni zamisliti. Nakon mnogih iskustava, zbog kojeg ćemo tek u narednim godinama biti ponosni i srećni, vraćamo se kući. Bosna je, pored svih zemalja koje smo prošli, i dalje najdraža, jer se ovaj ludi mentalitet i priroda koja ga je stvorila ne mogu porediti ni sa čim. Bosna ne ni bila to što jeste, da nas nakon svega što smo prešli i prošli bez ikakvih problema, ne maltretira naša izgubljena policija i provjerava ko smo i šta smo; ne bi bila luda da nam je neko, samo 30km od kuće, stao i povezao nas. Tu, u Prnjavoru, prvi put nakon 22 dana, 4500km stopiranja i 75 promjenjenih vozača, ulazimo u bus i odlazimo kućama.

Ovo je bio jedan pravi šamar koji nas je spustio na zemlju. PLJAS! DOBRODOŠLI NAZAD!

Đorđe Ostić i Vukašin Latinović

Ostavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *