Wupertal – skriveni biser Njemačke

Od svih doživljenih putovanja, odlučih da opišem jedno koje nije nešto naročito zanimljivo zbog destinacije, nego zbog doživljaja sa agencijama za koje znate, ali ne očekujete da će se vama desiti. U maju 2011. godine sam trebala ići drugarici na 18. rođendan u Wuppertal. Avionske karte koje sam bila našla za destinacije Zagreb/Beograd – Köln/ Düsseldofr/ Dortmund su koštale oko 200e, ali čačkajući netom naiđem i na prevoz turističke agencije Globtour (skontah da kreće tu negdje od Mostara i kupi putnike usput).

Za njih sam se odlučila ne samo zbog većeg samopouzdanja u točkove pri prvom samostalnom putovanju na toliku daljinu, nego i zbog cijene karte koju mi je čovjek nekoliko puta potvrdio prilikom telefonskog razgovora (140km povratna karta). Tu kreće acantura: na sam dan kretanja nisam znala gdje trebam čekati bus, nego je neki momak sa golfom tricom pokupio mene i još dvoje Nijemaca i dovezao do benzinske pumpe na tranzitu i naplatio kartu kao što su i rekli,ali u evrima. Kada je bus došao, prvo sam dobila šteku cigareta da ubacim kod sebe i autobusku kartu sa uputstvom šta da kažem policiji ako nas zaustavi.Nakon ulaska u Hrvatsku je slijedila nova karta i novo „uputstvo” u slučaju pretresa od strane policije. I tako je bilo otprilike svaka 2 sata.

U Frankfurtu smo čekali 2 sata da stigne neki drugi bus koji će nas voziti do Kölna, to kojeg sam na kraju i stigla nakon 24 sata putovanja. Tu me je drugarica već čekala sa kupljenim kartama za expres voz od Kölna do Wuppertala (tako da grad nisam ni obišla turistički ali sam uspjela posjetiti poznatu katedralu koja me je oduševila mozaikom i vitražima), ali smo u žurbi zaboravile otkucati moju kartu pa smo se fino provele prilikom kontrole i platile kaznu od 50e. Međutim, Švabe su tu pokazale još jednom uređen sistem, pa kad je njen tata nazvao njihovu upravu da se žali zbog naplaćene kazne, budući da je poslao tek punoljetnu kćerku koja je pokazala dobru namjeru da se drži pravila, njoj su u znak izvinjenja poklonili mjesečnu kartu za mjesec dana za sve linije od Wuppertala do Kölna, Dortmunda i Düsseldorfa.

Prvo veće u izašle u jedan klub gdje mi se veoma dopao sistem naplate: dobije se kartica gdje oni (konobari, garderoberi i obezbjeđenje na ulazu) samo upisuju cijene od usluga koje sam iskoristila i naplate mi sve na kraju pri kretanju kući. Drugi dan smo bile zauzete oko priprema jer je naveče bilo slavlje u podrumu kuće koji liči na privatni pab. Veoma mi se dopao njihov odnos prema meni kao strankinji i koliko su se trudili da me razumiju i da se ugodno osjećam. I izuzetno mi je bio smiješan njihov odnos prema ljudima iz Bosne, prvo su se čudili što sam Srpkinja, a onda su me udružili sa Rusima jer su oni moji „srodnici”. I vodka je učinila svoje da noć bude kratka.

Treći dan smo šetale Wuppertalom koji je zapravo specifičan po vozu/tramvaju koji šine zapravo ima na krovu, zove se Schwebebahn. Ljudi ga masovno koriste kao prevozno sredstvo i stvarno je saobraćaj mnogo rasterećen i prilagođen pješacima. U šetnji sam obišla i park u Wuppertalu koji je zapravo kao jedno veliko brdo na 3 nivoa pretvoreno u šetališre i izletište, a pošto je bila nedelja, ljudi je bilo i više nego mnogo. Moj četvrti i zadnji dan smo još otišle do jednog „Yu caffe-a” čija je vlasnica žena iz Bijeljine koja godinama nije dolazila ovamo i oduševila se kada sam joj se obratila na našem jeziku, nakon čega se trudila da mi udovolji pustivši Cecine i Brenine pjesme.

I tu sad opet kreće avantura sa povratkom, expresnim vozom smo stigle za manje od 20 minuta do Kölna gdje sam čekala svoj bus i opet smo presijedali u Frakfurtu, pritom ovaj put se agencija potrudila da na svakom stajalištu iskoristi svako sjedište, pa je važio princip: jedno izađe-drugo uđe.

Situacija sa kartama je bila ista i mislila sam da će najgore proći kad uđemo u Hrvatsku. Bila sam srećna kad sam vidjela da smo prošli Zagreb, ali su onda vozači odlučili da stanu na napuštenu benzinsku pumpu da nešto „srede” kod motora (poslije sam tek imala neke pretpostavke šta bi to moglo biti i jedna od pcija je da su se vozili na plin pa su odlučili pred granični prelaz da se vrate na benzin).

To sređivanje je stajalo duže od sat vremena, ali još uvijek mi se nisu maksimalno zgadili. Na graničnom prelazu su carinici zamolili jednog dedu sa štakama da izađe iz busa da utvrde sporno prtljag, tj. TV, a vozači se, nakon 26 sati putovanja, nisu udostojili da sačekaju da se deda vrati, nego su otišli i u hotelu u Aleksandrovcu ostavili njegove stvari i nazvali carinu da jave da obavijeste dedu gdje su mu stvari. To je bilo ono što mi je utvrdilo moju odluku da protiv agencije Globtour pričam gdje god mogu i kad god mogu. Rastanak sa njima je takođe bio na jednoj benzinskoj pumpi na tranzitu.

Putopis pisala: Velimirka Vidović

You Might Also Like

No Comments

Leave a Reply