Kako postati digitalni

Brazil – san koji se konačno ostvario

Tekst koji je pred tobom, predstavlja odlomak iz moje knjige “Pisma iz Južne Amerike” te je uvod u moju priču o Brazilu.

Sao Paulo me je dočekao poprilično tmuran, što, kasnije će se ispostaviti, i nije neobična situacija kada je taj grad u pitanju. Zbog velikog umora i poprilične neispavanosti, jedino čega se sjećam iz tog dana bio je razgovor sa graničnim policajcem, kojem sam nekoliko minuta objašnjavao da je Bosna i Hercegovina samo jedna zemlja, a ne dvije.

  • Znači, Bosna nije jedna zemlja, a Hercegovina druga?
  • Ne, ista je zemlja u pitanju.
  • Aha – zbunjeno mi klimnu glavom.

Drugi dio našeg razgovora ticao se pitanja kako sam naučio portugalski. Na moj odgovor da sam ga učio gledajući serije i preko interneta, počeo je da se dovikuje sa kolegama na ostalim šalterima i viče: „Ej, ovaj mali naučio portugalski gledajući serije. Još kaže da sluša sertanežo.“ Čujem kako sa svih strana dopiru uzdasi oduševljenja, kao da sam naučio nešto najnevjerovatnije. A ja sam jednostavno učio jezik u koji sam zaljubljen.

Prtljag sam našao tek nakon pola sata lutanja po ovom džinu od aerodroma, te sam sporim korakom, natrpan sa dva ranca i jednim koferom, izašao vani da čekam bus koji će me odvesti dalje. Evo, dok ti pišem sve ovo, i dalje osjećam miris brazilskog zraka tog prvog dana. Miris Južne Amerike. Tog maglovitog jutra u najvećem gradu ovog kontinenta, koje je tako dobro mirisalo. Na momente se štipkam da vidim da li sam zaista tu, ili je ovo još jedan od onih snova. Ali sve je suviše stvarno da bi bilo samo san. Ja sam zaista u Brazilu.

Možda ti bude interesantno: Objavio sam knjigu o svom putovanju od tri mjeseca po Južnoj Americi. Jedno totalno ludo i posebno putovanje

Flavija

Iz Sao Paula zaputio sam se ka Oru Finu, gradiću udaljenom nekih pet sati, za koji većina Brazilaca vjerovatno i ne zna. Ali razlog mog odlaska tamo nije bilo istraživanje njegovih znamenitosti, već je trebalo da vidim nju. Flaviju. Djevojku koju sam upoznao na nekom četu za učenje stranih jezika prije više od sedam godina i s kojom sam vremenom postao toliko dobar da je u jednom trenutku željela da se preseli u Banjaluku i živi sa mnom. Ne pitaj me ni kako ni zašto. Ne znam ni sam ništa.

Stigao sam oko šest, taman pred suton, mnogo ranije od planirah 7.20 h, kako je pisalo na karti, te sam odlučio da je sačekam na stanici da me pokupi. Od tog silnog uzbuđenja što ćemo se konačno vidjeti, napravio sam glupost – prišao sam trojici totalno sumnjivih tipova i pitao ih za telefon da je nazovem. A oni su me samo gledali. Imam osjećaj da skeniraju svaki djelić moga tijela i planiraju kako da mi izvuku novčanik koji mi se oslikava u džepu od farmerica.

Situaciju je, na sreću, prekinulo kočenje auta dva metra iza nas. To je ona. Došla je zajedno sa svojim očuhom Toninom, kojeg mi stalno spominje. Bila je tu, ispred mene, i ovaj put ne postoji ništa što će nas rastaviti. Ovaj put ćemo se zaista vidjeti. Nema smisla nabrajati sve slučajeve kada sam je zamalo vidio. Koliko puta smo se skoro sreli. Kao što nema smisla pričati o svim ljudima koji na lotu nikada ništa nisu dobili. Jesi li ikada čuo takvu priču? Na trenutak se činilo kao da se čitav svijet urotio protiv nas, ili da je u sve bila upletena neka opasna crna magija. I evo nas sad. Na nekoliko smo metara jedno od drugog. Ne znam da li sam ikada bio toliko pogubljen kad je trebalo s nekim da se nađem. Toliko znaš o nekom da možete biti najbolji prijatelji, a nikada se niste vidjeli. Koliko to samo sjebano zvuči. Možda ti nisam pričao, ali da nije bilo nje, pitanje je da li bih ikada ovako naučio portugalski.

Čak i kad sam znao deset riječi, imala je živaca da se kucka sa mnom i pomaže mi. Da me ispravlja kad pričam gluposti. S njom sam mnogo naučio i o životu u Brazilu. O kulturi. Narodu. Dobrim i lošim stvarima. O tome koja muzika valja, koja ne valja, s tim što sam nastavio da slušam onu koja ne valja. Barem ona tako kaže. Ali šta ću kad volim sertanežo. I dok razmišljam o svemu tome što je nekada bilo, osjetim je u mom zagrljaju. Osjetim njenu svilenu majicu pod mojim šakama, koje je pritišću. Osjetim i miris njene tek oprane kose, jer se sprema za svadbu na koju ćemo ići večeras.

Osjetim i kako me sve jače steže i grli. Osjetim i kako je sitna. Mnogo je manja nego što sam zamišljao. Možda ima nekih 1,60. Ako i toliko. Dugo smo se gledali. Kažu da nema veće intimnosti od dva pogleda koja se sreću i odbijaju da se puste. Ali ona i ja smo sad u nekom skroz drugom fazonu. Naše vrijeme je prošlo, ako je ikada i postojalo. Naš odnos prerastao je od muvanja, poziva na Skajpu, kasnih noćnih ljubavnih poruka, u odnos dva prijatelja koja su jednostavno shvatila da ipak nisu jedno za drugo. Jedino što nas veže jeste činjenica da nam imena država počinju istim slovom, a naše kulture, navike, pa i životni ciljevi su drugačiji u svakom pogledu.

Sjeo sam ubrzo u auto, rukovao se sa Toninom, te smo zajedno krenuli ka njenoj kući. Tamo sam upoznao njenu majku, Lusijanu, te sestre Karinu i Luisu, ali kako se tog dana ženio njen ujak, jedan od najuglednijih političara u ovom mjestu, pustio sam ih da se spreme, te smo se dogovorili da ono pravo upoznavanje ostavimo za naredni dan. Svadbe u Brazilu zaista su zanimljiva društvena pojava. Naime, prvi dio vjenčanja proveli smo u crkvi.

Bilo je to vjerovatno najreligioznije vjenčanje koje sam ikada vidio. Sve vrijeme tokom ceremonije svirala je nekakva lagana muzika, nešto nalik na gospel, a na svakih nekoliko minuta dobijali smo signal da je sada vrijeme da ustanemo i da se prekrstimo. Mislim da se mi, ni kad nam pop u selu čita slavu, ne krstimo ovoliko. Nakon posljednjeg čina, kad su svi glava savijenih ka dolje i s rukama ispruženim ispred sebe pjevali molitvu, potrpali smo se u jedan stari fijat, koji nas je odvezao do mjesta proslave. U pitanju je bila „pousada“, što je u Brazilu nešto nalik na hotel, gdje se organizuju proslave. Zapravo, mjesto koje ti, u neku ruku, omogućava da se tu zabaviš i na kraju prenoćiš, da ne voziš kad već puno popiješ. Nisam siguran da takvo nešto postoji kod nas.

Već nakon nekoliko minuta, ova najreligioznija svadba na kojoj sam bio pretvorila se u neku vrstu Sodome i Gomore, gdje se odjednom svako na vrlo prisan način sa svakim dodiruje, a prilično oskudne duge haljine koje su se nosile u crkvi zamijenili su uski šortsevi, dobro pripijeni uz tijelo. Vrhunac je nastao u trenutku kada je mlada pozvala djevojke da hvataju bidermajer. Njih oko 50 je toliko dugo utvrđivalo svoju poziciju ne bi li ga uhvatile da je trenutak pred bacanje izgledao kao sudnji dan. Kao da se ona koja ga ne uhvati nikada neće udati. I bi Flavija ta koja je uhvatila buket. Pored njih 50.

Brazil putopis

Cura je bukvalno skočila u štiklama od 11 centimetara da ga se dočepa. Osjetim u tom trenutku kako svi okreću glavu prema meni, kao da žele da mi poruče kako sam ja sljedeći na redu za ženidbu. Stanite, ljudi, mi smo samo drugari. Nemojte me tako gledati. Zar i na drugom kontinentu moram da objašnjavam iste one stvari kao kod kuće. Nekako mi se čini da u posljednje vrijeme svi samo pričaju o djeci i porodici. Posebno moja mama. Ona ne može dočekati da čuva neko unuče. Navalila žena da se igra s nečim. A ja joj fino kažem: „Ajde da ti kupimo neku životinju da se s njom zanimaš. Ali ni da čuje. Hoće, i bog! Umaraju me više sva ta očekivanja od mene.

Kao da postoje određene društvene norme koje moraš da ispuniš. Da se oženiš do 30. Da dobiješ prvo dijete u naredne dvije godine, a da ono drugo ne dođe u prevelikom razmaku, idealno poslije tri do pet godina. Da imaš siguran posao od osam do četiri, jednom godišnje sedam dana odeš na more, te da živiš u stanu koji si uzeo na kredit i plaćaš ga narednih 30 godina. Ali ja trenutno ne želim to. Pa nisam ni u Istočnoj Aziji bio. Ide mi se na mjesec dana u Japan. Još mjesec u Koreju. Hoću još da ležim na nekoj plaži na Filipinima i radim kao frilenser. Trenutno mi je tako dobro u životu da neću da se to mijenja. Možda sam sebičan. Možda. Jesam, eto. Sebičan sam. Pa šta! Ali jednostavno nisam kao drugi. Ne mogu, zaista. Ne kažem da se nikada neću oženiti. To je glupost. Nema smisla živjeti bez porodice. Bez potomstva. Nema smisla graditi nešto ako to nećeš imati kome ostaviti, ali istraživanja kažu da muškarci u Bosni u prosjeku stupaju u brak s 32,5 godine. Mislim da nema smisla kvariti ovaj prosjek.

Narednih nekoliko dana koje sam proveo s njima prolazilo je poprilično mirno. Pretežno smo radili tri stvari. 1. Obilazili „znamenitosti“ Ora Fina, s tim što tu nema baš toliko toga da se vidi, jer ipak je ovo mali grad. 2. Eksperimentisali s brazilskom hranom, jer mi je Flavijin očuh Tonino svaki dan spremao nešto novo, i to je bilo mnogo zanimljivije nego sam grad. Posebno me je oduševio liker od papaje sa sladoledom i marakujom. Ne pamtim da sam skoro probao nešto tako dobro. 3. Družili se s njenim prijateljima i familijom. Mislim da sam na kraju upoznao čitavu familiju. Čak i jetrve, svekrve, punice i zetove. Kod babe su me vodili dva puta.

Ouro Fino

U pitanju je jedna vrlo draga starica iz koje naprosto isijava dobrota. Svaki put kada bih sjeo na stolicu pokraj nje, primaknula bi mi se te bi počela da me miluje po kosi svojim grubim dlanovima. Podsjeća me dosta na moju baku. Ženu koja ima najtoplije ruke na svijetu, koje na neki nevjerovatan način mogu da te zagriju kao mala peć, čak i kada je napolju hladno. Ženu koja bi, kada bi postojalo takmičenje za osobu sa najvećom dušom na svijetu, zasigurno osvojila prvo mjesto. Mogla bi da osvoji i nagradu za nesebičnost, jer sve što radi tokom života radi samo zarad drugih.

Da nije bilo nje, pitanje je da li bih imao novca da završim master u Bratislavi. Ona mi je od svoje male penzije svakoga mjeseca izdvajala dio i čuvala ga da mi pomogne. Davala mi onako krišom, ispod stola, da niko ne vidi. Kao da mi neku drogu daje. Sve što je radila tokom svog života radila je da drugima bude bolje. A znaš kako stariji ljudi znaju biti sebični! A ona, duša, sama živi na selu skoro 20 godina i nikada ni riječ nije rekla. Nikada se nije žalila na uslove. Da joj treba doktor. Da još nešto nedostaje. Uvijek kada je pitaš kako je, odgovori ti isto.

  • Dobro sam.

Čitav svoj život provela je radeći u gradu, da bi se kasnije, u penziji, sa dedom vratila na selo. Tada smo počeli i manje da se viđamo, ali smo se i dalje stalno čuli. Često bi, kada bih je pozvao telefonom, na pitanje šta radi počela da mi prepričava svoj dan, kao da bi jedva dočekala da je to upitam. Kako je radila u bašti, sadila luk. Kako joj je u posjeti bio neko iz komšiluka. Nikada nije niti jedne sekunde pokazivala da joj nešto predstavlja problem, a čak i kada sam znao da nešto nije u redu, da je nešto muči, nastojala je da nas time ne opterećuje.

Sve do neki dan, kada me upita:

  • Kad ću te ponovo vidjeti?
  • Sljedeće nedjelje, bako. Dolazim sa Aljošom.
  • Znači, neće niko doći čitavu sedmicu?

Nisam znao šta da joj odgovorim na ovo. Jedva sam se suzdržao da joj ne pokažem suze, koje su počele lagano, bez kontrole da teku niz moje lice nakon što sam zatvorio njena vrata. Ne postoji ništa drugo što ona može da poželi, osim da joj posvetimo nekoliko sati svog vremena. Samo da zna da i dalje neko brine o njoj i da je tu za nju. Da nije sama, jer od te samoće počela je pomalo da zaboravlja. Počela se plašiti da ostaje sama u kući kada padne noć, samo zato što je godinama ostajala sama, a samoća je najveći neprijatelj koji postoji. Ako mi daješ pravo da te nešto zamolim, to je da poštuješ i voliš starije oko sebe.

Da pomogneš ljudima koji su nemoćni i kojima si zaista potreban. Da pokažeš ljubav onima koji su tokom tvog odrastanja uvijek bili tu, uz tebe. Posebno svojoj babi i dedi. Nemoj nikada da zaboraviš šta su sve oni uradili za tebe. Koliko su te čuvali i radovali se svakom tvom uspjehu. Ako su oni i dalje živi, nisi svjestan koliko si srećan. Zavidim ti, ali onako iskreno. Znaš šta bih ja sada dao da mogu sa svojim dedom da sjednem i pričam mu gdje sam sve bio. Da mu pričam o dalekim zemljama poput ove o kojoj sada čitaš, jer znam da bi njega to zanimalo i da bi imao mnogo pitanja. Da mu vratim za ono što me je sa pet godina naučio da recitujem čitavu „Zmajevu riznicu“, iako još nisam znao sva slova.

Zamisli koliko truda je morao da uloži u to! Ali eto, sranja se dešavaju u životu, pa u vrijeme kad ti pišem sve ovo on već skoro 19 godina nije s nama. Najgore od svega je to što sam tokom svih ovih godina zaboravio mnogo stvari u vezi s njim. Ne sjećam se ni njegovog glasa. Ni načina na koji je govorio. Ne sjećam se ni kakve je košulje volio da nosi, ni šta mu je bila omiljena hrana. Mada mi u familiji kažu da mnogo ličim na njega po tome što u tanjiru uvijek nešto ostavim. Eto, to znam. Ali kao da je to bitno. Svi koji su poznavali mog dedu rekli su da je on bio prava ljudina i najbolji čovjek kojeg su upoznali. Nije zato što je on moj deda, ali je zaista takav bio.

Bez obzira na to koliko je bio obrazovan, uvijek je bio prizeman čovjek. Znaš, nije bitno koliko si u životu uspješan, bogat, lijep ili pametan – jedino što govori o tebi jeste tvoj odnos prema drugim ljudima, a on je tu bio za korak ispred svih. Žao mi je što nikada nisi imao priliku da ga upoznaš i čuješ kakve sve priče može da ispriča. Imaš osjećaj da se čitava fontana životnih mudrosti krije u njemu te da o najbanalnijim svakodnevnim dešavanjima može da ispiše romane. Kada bi mogao da me čuje, volio bih da zna kako sam jako ponosan na njega. Kako ću uvijek biti ponosan.

Cijeni ono što imaš dok je tu. Ako nekoga voliš, a nisi mu to dugo rekao, reci mu, brate. Zašto smo u stanju da toliko pričamo o nebitnim stvarima, a stidimo se da kažemo ono najbitnije? Reci svojoj baki i dedi da si zahvalan za sve što su za tebe učinili. Nazovi ih onda kada ne očekuju i ispričaj se s njima. Pitaj ih za zdravlje. Treba li im kupiti nešto. Pitaj ih kako su proveli dan. Navrati nekad spontano samo da ih obiđeš i popiješ s njima kafu. Umjesto da s nekim drugarom odeš na kafu, otiđi kod njih. Znaš koliko će to njima značiti. To ti je sevap, a ne košta te ništa.

I ako mi se, u ovo malo vremena što sam do sada proveo u Oru Finu, nešto dopalo, to je činjenica da se stariji mnogo poštuju. Vidim kako se Flavija s poštovanjem odnosi prema svojoj baki. Kako je barem jednom dnevno pozove, čisto da joj ispriča šta joj se desilo tog dana. Porodica je ovdje jako bitna stavka. Institucija. Mnogo bitnija nego kod nas. Bez obzira na to da li je u pitanju doručak, ručak ili večera, uvijek si u krugu porodice. Sve se radi zajednički. Kada su svi tu. Ako se gleda film, gledaju ga zajedno. Jedne večeri smo Karinu čekali skoro dva sata da se vrati iz teretane kako bismo gledali film „Džungla“ sa Danijelom Redklifom. S mnogom većim poštovanjem se i priča sa starijima. Vidim koliki autoritet imaju njeni.

S koliko obzira ona sama priča o njima. Nikada nećeš čuti da kaže nešto ružno, iako pretpostavljam da se u nekim stvarima baš i ne slažu. Nešto razmišljam koliko bih volio da je tako i kod nas. Čini mi se da se naš narod tokom godina malo pogubio u svemu ovome. Pokušavamo biti moderni, neka Zapadna Evropa, a suštini mi to nismo. Ne pripadamo tome. Bili smo porodičan narod, koji je u trci za nečim boljim izgubio ono čime smo se nekada najviše ponosili. To naše gostoprimstvo i bliskost, koje smo širokogrudno dijelili sa svima oko sebe, nestali su. Žao mi je što ovo moram reći javno, ali Brazilci su mnogo bolji domaćini nego mi. Treba ljudi kurseve da drže kako biti dobar domaćin. Kod nas se sve to polako gubi. Svako se, nekako, okreće sebi i zanima sam sobom. I dalje mi pričamo kako smo topli, srdačni, divni i krasni, ali ja više ne vjerujem toliko u to.

Ali ono što još uvijek ne mogu da odgonetnem jeste jedna druga strana koju Brazil pokazuje. Ona gdje je ljepota najdominantnija težnja u društvu i gdje je dobar dio života podređen ulaganju u svoje tijelo. Da se razumijemo, nema ništa loše u ovome. Ulaganje u svoje tijelo je sjajno. Jedna od najboljih stvari koju možeš uraditi za sebe. Pa ono ti pomaže da ostaneš u životu. Osigurava ti disanje dok spavaš i sprečava da ti rane iskrvare u potpunosti. Tvoje tijelo liječi slomljene kosti te pronalazi način da se izbori sa bolestima i virusima koje pokupiš. Vidiš koliko stvari ono radi za tebe. Ali ne radi se ovdje o tome, već o percepciji da je vanjska ljepota nešto najbitnije.

Pazi, kod nas ljudi trče, idu u teretanu, treniraju, hrane se relativno zdravo. Nemaš mnogo krupnih ljudi generalno. Dosta smo fit nacija, ako mogu tako da kažem. Ali ovdje je kultura treniranja i estetike otišla na daleko viši nivo. Evo, daću ti nekoliko primjera. Flavijina sestra Karina svakog jutra prije posla ustane pola sata ranije i radi sklekove, diže neke tegiće i radi trbušnjake. Ali svakog jutra. Jednom sam se slučajno probudio u šest jer sam morao u WC, a ona u punom zamahu, u nekoj atletskoj majici, sva zadihana nasred sobe radi serije sklekova. Morao sam da je prekoračim da bih ušao u WC. Čini mi se da skoro svi njeni prijatelji nešto treniraju. Svako je barem jednom u životu išao u teretanu, a mnogi idu i sada.

Kad god upališ televiziju, ne možeš izbjeći reklame koje govore o proteinima na popustu i besplatnoj kućnoj dostavi. Ili neku reklamu o uvećanju grudi. To je tako normalna pojava. Ugraditi silikone gotovo je jednostavno kao otići kod zubara i popraviti zub. Flavija ih isto ima. I njena sestra. I još jedna drugarica. Nevjerovatno je i kako otvoreno pričaju o tome. Kad pitam Karinu kako se osjeća zbog toga, krene da mi priča sve od operacije pa do toga kako, kada se sagne da zaveže cipele, osjeti nešto neobično u njima. Možda nisi upoznat s tim, ali Brazil je broj 1 u svijetu kada je riječ o broju plastičnih operacija. Nigdje kao ovdje ljudi nemaju veću potrebu da nešto mijenjaju na sebi.

I zar ti sad sve ovo nije nekako čudno?

S jedne strane, imaš jedan jako religiozan i porodično orijentisan narod, koji stalno traži utjehu u Bogu, dok s druge strane taj isti narod toliko toga Bogom danog želi da mijenja. Ne mogu reći da ih osuđujem. Prije svega, odakle meni pravo da nekome sudim. Svako živi i troši svoj novac onako kako on želi. Ali dok sam ovdje, stičem dojam da je površnost mnogo više izražena nego kod nas, te da se ljudi više zaljubljuju u korice knjige nego u riječi koje su u njoj ispisane. Često se priča o savršenim trbušnjacima. Savršenoj zadnjici. Bronzanom tenu. Stalno se priča o čovječjoj ljušturi, a skoro niko ne spominje ono što se nalazi unutra. Energiju te osobe.

Nema ništa lakše nego se zaljubiti u nečiju vanjsku ljepotu. To može svaka budala. Ali nema ništa gore nego zaljubiti se samo u nju. Možeš osjetiti strast za nekim ko te privlači. Ko te loži. Možeš tu osobu voljeti u krevetu svaku noć, ali nikada je ne možeš voljeti srcem. Nema ništa ljepše nego kad se s nekim povežeš tako duboko da ti sva ta, nazovimo ih, fizička nesavršenstva postanu kasnije i simpatična. Vidi kako ima slatke klempave uši. Moj Dambo mali. Ili, vidi kako ti je sladak taj veliki nos. Ako zaista voliš nekoga srcem, ovako razmišljaš. Koga je briga ako nisi savršen kao što kažu da moraš biti?

Problem je što nas društvo odgaja tako da na sebi uviđamo mane i isključivo mane. Sve suprotno ne treba govoriti „zbog uroka“ ili narcisoidnosti, iako mislim da je velika razlika između narcisoidnosti i lijepog razmišljanja o sebi i poštovanja prema sebi. Često mi prođu kroz glavu djeca kada ih pokušaš fotografisati. Oni se slikaju bez straha, sa širokim krezavim osmijehom. Nakon toga uzbuđeno posmatraju kako izgledaju na fotografijama i budu srećna zbog onoga što vide. Zatim, kada malo odrastu i dođu u kontakt sa televizijom, gdje vide sva ta mehanički izgrađena tijela u svrhu industrije, pogledaju sebe i bude ih sramota kako izgledaju jer nisu u skladu sa nekim glupim standardima mišićavih seksi muškaraca i djevojaka „sa oblinama“.

I svaki sljedeći put kada ih neko pokuša spontano uslikati, stavljaju ruku na lice te brišu slike na kojima su „ružno ispali“. Pokušavaju da se uklope u „kalup ljepote“ te koriste slojeve šminke, teretanu za gornji dio tijela (jer prsa i bicepsi su jako bitni), ali na taj način postaju isti. Zašto smo svi postali ovakvi? Zašto slike dijelimo na one na kojima smo ispali dobro ili loše? Zašto je teško reći: „Pa ja sam stvarno lijep/lijepa, iako nemam savršene crte lica ili trbušnjake“? Potraga za fizičkim savršenstvom postala je pravi zatvor. Kada uđeš u šumu sa hiljadu stabala drveća, vidjećeš da je svako drvo potpuno različito.

Da neko ima duže, a neko kraće grane. Neka su i viša od drugih, nekima je kora otpala, a pojedina čak imaju i mahovinu na sebi. Ali svako drvo je prelijepo. Svako je posebno na svoj način. Kada su u pitanju ljudi, ovo često zaboravimo. U Japanu postoji tradicija koja se zove kincugi, a podrazumijeva da se predmet koji se slomi ponovo zalijepi tako što se njegove pukotine ispune čistim zlatom. Vjeruje se da ono što pretrpi štetu postaje drugačije od ostatka i još ljepše. Zar to nije divno! Ako imaš neki ožiljak na licu koji te nervira ili neku opekotinu na ruci koju nosiš odmalena, voli ih, jer oni te čine posebnim. Ne moraš biti dimenzija 90–60–90 ili imati velike plave oči i savršen ten da bi bio voljen. Zapamti ovo što ću ti sada reći: Stvarni ljudi nisu savršeni, jer savršeni ljudi nisu stvarni. Ti si mnogo ljepši i moćniji nego što misliš i jedino za šta ne treba da te boli briga jeste to šta drugi misle o tebi.

Zato je ova opsjednutost fizičkim izgledom koju vidim vjerovatno najveći kulturološki šok na koji sam do sada naišao. Kod nas se stalno priča o nekim Stanijama i sličnim starletama, ali ovdje je to, vjeruj mi, još više izraženo. I Maja mi je spominjala ovaj brazilski fenomen kada je bila ovdje.

Ah, izvini, zaboravio sam da je predstavim. Maja Orihan je moja prijateljica rodom iz jednog malog mjesta Kucure, nadomak Novog Sada. Nadimka Zmaja, jer je to nekako najbolje opisuje, ova žena-zmaj sama je obišla 55 zemalja svijeta, volontirala je u sirotištu u Africi, radila na kruzeru, plivala sa ajkulama i radila još sto nekih čuda za koje bi mi trebala posebna knjiga. Među tim Majinim čudima bila je i praksa koju je obavljala u Brazilu 2011. godine. Ako iko zna kako ljudi ovdje vole da se napucaju, to je ona. Provela je nekoliko mjeseci radeći kao asistent profesora na univerzitetu u nekom malom gradiću. Zove se Inkonfidentes.

Ali pazi sad ovo. Ovdje priča postaje zanimljiva.

Dok sam čekao let za Sao Paulo, nazvao sam je da se ispričamo i prebacimo koju. Već neko vrijeme se nismo čuli. Duže nego obično. Svako se nekako zaokupio svojim životom. Ne znam kako, ali tek sad smo se dotakli teme Brazila, te me je upitala gdje idem.

  • Mali jedan grad skroz, u Minasu. Oro Fino se zove.
  • Ideš u Oro Fino?
  • Zašto? – pitam je u čuđenju, osjetivši njenu uzbuđenu reakciju.
  • Pa Inkonfidentes je samo 20 kilometara od njega! Ja sam isto bila u Oru Finu. Imam tu drugara. Pa ja ne mogu da vjerujem da ideš baš tamo. Da sam znala, dala bih ti nešto da mu poneseš.
  • Zezaš me! Pa je l’ realno ovo, Majo?
  • Ajme, pa to je odmah pored. Skoro pa isti grad. Pa ja ne mogu da vjerujem da ideš tamo. Daću ti kontakt ovog jednog momka da mu se javiš.

I eto šta ti je svijet. Zamisli samo da u petoj najvećoj državi na svijetu, u kojoj stanuje više od 210 miliona duša, ona i ja završimo u gotovo istom mjestu, u tamo nekom selu u pô Brazila za koje niko nije čuo. Tad zaista shvatiš koliko smo mi mali u odnosu na sve ono što se dešava oko nas. Koliko je svijet mali. Koliko su loše stvari koje nam se dešavaju u suštini male. Pa naši problemi su kosmička prašina kada pogledaš probleme koji se dešavaju u svijetu.

Prošlo je nekoliko dana od našeg razgovora kada sam se vidio sa Majinim brazilskim prijateljem Renanom. Moram napraviti još jedan obrt u ovoj priči kako bih ti rekao da je Flavija nekada išla s njim u školu. Da su i oni dobri. Da su nekada čak zajedno sjedili u klupi. A sada ja sjedim s njima. Ovdje u nekom đusi baru, u nekom Oru Finu, s nekim Brazilcem za kojeg nisam ni čuo do prije nekoliko dana, i jedem neki asaji, samo zato što je svijet mali. Samo zato. Samo iz tog razloga. Ni zbog čega drugog. Kažu da je potrebno samo šest ljudi da se čitav svijet poveže. Samo šest potpunih stranaca. Kada bi išao kroz njihovu istoriju, mogao bi čitavu planetu da spojiš. Bila je emisija o tome na kanalu National Geographic. Ne znam kako su došli do ovog zaključka, ali vjerujem da je istina. Evo, Banja Luka, Kucura i Oro Fino napravili su konekciju. A svi su mislili da ne postoji. Da ne možeš ni Banju Luku i Kucuru da povežeš, a kamoli još neko mjesto u Brazilu. I zar ovo sada nije premoćno? Ja tebi ne mogu opisati koliko mene fasciniraju ovakve stvari. Što kada vidim sve ovo znam da mogu sanjati velike snove i da je sve ostvarivo. Dostižno.

Zar ti sve ovo ne daje energiju da misliš kako možeš promijeniti svijet?

Ovaj tekst, čini jedan odlomak iz moje knjige “Pisma iz Južne Amerike”. Da je poručiš, klikni ovdje.

Ostavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *