• Meni
  • Meni
Rio priče sa putovanja

Kategorija - RIO

696 priče

RIO priče sa putovanja, mjesto za sve ljubitelje avanture, putovanjam, turizma, zanimljivosti i življenja života punim plućima.

Nevjerovatna mjesta – Zaboravljene piramide u Sudanu

Nevjerovatna mjesta – Zaboravljene piramide u Sudanu

29/04/2015Šta misliš o ovome?

Kad se spomenu piramide, većina ljudi prvo pomisli na one u Bosni, zar ne? Ili možda one u Egiptu? Ali da li ste znali da postoje piramide u Sudanu? Ove piramide gotovo su danas i zaboravljene, uprkos svojoj ogromnoj istorijskoj vrijednosti, a nalaze u drevnom gradu Meroe, 197 km od glavnog grada Sudana Kartuma. Uprkos tome što se nalaze na UNESCO-voj listi Svjetske...

Taksiji u svijetu – I dio

Taksiji u svijetu – I dio

27/04/2015Šta misliš o ovome?

Danas vam donosim priču o tome koliko se taksi prevoz razlikuje u zemljama svijeta. Toliko se razlikuje da sve ono što je zanimljivo nije moglo da stane u jednu priču, pa sam je podijelio na dva dijela. Od yellow cab-a u New York-u, aviona na Maldivima pa do slonova na Tajlandu, otkrijte kakvi su sve taksiji u svijetu.   LONDON Taksiji u Engleskoj, popularni...

Video razglednica iz Bosne i Hercegovine

23/04/2015Šta misliš o ovome?

Mnogo nas koji živimo u Bosni, tražimo sve moguće načine da samo idemo iz nje. Ne obaziremo se na gradove koje imamo, niti želimo da ih upoznamo. Prvi sam takav. Međutim, možda će nas video koji vam danas donosim, natjerati da se okrenemo ka prirodnim ljepotama koje imamo na dohvat ruke. Sjajna video razglednica iz Bosne i Hercegovine 🙂 Pogledajte video Nekada nismo...

Milka čokolada jedna je od zanimljivosti o Njemačkoj koje vam donosimo

Nevjerovatne zanimljivosti o Njemačkoj – (2018)

22/04/2015Šta misliš o ovome?

Danas vam donosimo neke zanimljivosti o Njemačkoj, zemlji auto industrije, zemlji discipline, zemlji sporta i zemlji sa mnogo toga interesantnog što nismo do sada znali. Ovo su zanimljivosti o Njemačkoj Riječ  Rindfleischetikettierungsüberwachungsaufgabenübertragungsgesetz, koja ima 63 slova i u prevodu znači: Zakon o dužnostima izaslanstva i nadgledanja za...

Najčudnije stvari koje gosti ostavljaju po hotelima

18/04/2015Šta misliš o ovome?

Svi mi ponekad zaboravimo nešto, negdje. Meni se recimo dešava da na putovanjima znam da zaboravim punjač od telefona, neki ljudi zaborave peškir, neki zaboravljaju lične dokumente, ali ima ih onih koji su ostavili u šoku hotelske sobarice kada su ugledale šta je to ostalo gostima.  Pogledajte koje su to najčudnije stvari koje gosti ostavljaju po hotelima. Hari Poter...

Couchsurfing druženje u Banjaluci

17/04/201515 comments

Da li ste čuli za Couchsurfing? Samo da znate ne radi se o nikakvom sportu 🙂 Da li vam se nekada desilo da ste krenuli na put i niste mogli da nađete povoljan smještaj? Ili ste možda u potrazi za najboljim turitičkim vodičem na svijetu? 🙂 Ako jeste, onda je www.couchsurfing.com mjesto za vas. Prije nekoliko dana, jedna grupica mladih ljudi koji vole avanturu i...

Kako izgleda put oko svijeta kombijem

Put oko svijeta kombijem

15/04/2015Šta misliš o ovome?

Da li ste ikada maštali da se upustite u avanturu nalik na one iz Američkih filmova. Kako je dobro sa ekipom zaputiti se na neki izlet u nepoznato i prosto prepustiti se doživljaju. Mnogi maštaju, ali koliko nas zaista to uradi? Priča koju vam donosimo danas, upravo govori o jednom ovakvom iskustvu. Put oko svijeta kombijem. Grupa studenata iz Poljske je tokom 5...

Ljudi, jeste za jednu nagradnu igru? 🤗 S obzirom na to da mi dosta vas piše za savjete za putovanja, odlučio sam da napravim posebnu nagradnu igru u kojoj ću troje ljudi u tri sedmice odvesti na neku dobru klopu i @staropramen.beer i gdje ćemo zajedno pričati o putovanjima, egzotičnim destinacijama, stranim jezicima i svemu što vas zanima😊 Ideja je da nam bude baš dobro i da se fino družimo. Kako učestvovati? U komentar napišite jednu stvar koju biste me pitali kada se vidimo. Nagradna igra traje do 15.12. a druženje će biti čim dodjem sa puta 😁 #staropramen
KINA - II dio Od izlaska sa aerodroma, cjenkanjem sa taksistom koji nam samo priča na kineskom, noćenju u kojem nismo imali smještaja, ustajanja ujutro, zaustavljanja 167 Kineza kako bismo pronašli jednog koji koliko toliko priča engleski i odlaska na Couchsurfing kod Vendi, desilo se još niz sasvim nelogičnih stvari, o kojima ću više pisati u knjizi sa ovog putovanja. Prošla bi Nova godina ako bih krenuo da pišem o svemu šta se izdešavalo, a i treba mi da sjednem kako bih i sam pokušao da shvatim šta se sve izdešavalo. Ali bez obzira na sve te momente, kao i dalju nemoć da pobliže razumijem kineski narod i shvatim njihovu logiku ako ona uopšte postoji, grad u kojem se nalazimo, čini se mnogo dobar. Ovo je glavni grad pokrajine Junan i jedan od najčistijih gradova čitave Kine. Sigurno vam nisam pričao, ali prije dvije godine, imao sam želju da dođem da radim u Kinu, baš ovdje, u ovaj Kunming, ponajviše radi njegovog vazduha i dobre klime. Kažu da je ovo grad vječnog proljeća, a temperature tokom čitave godine, se kreću od 10 do 25 stepeni. Grad je inače smješten na nadmorskoj visini od skoro 2000 metara, te iako imaš osjećaj da si na planini, oko sebe imaš razvijen grad, nalik na američke, iz kojeg u kojem god pravcu pogledaš, izviru džinovski neboderi. Dopada mi se količina parkova koje vidim ovdje, kao i nerelano čiste ulice. Iako 6,5 miliona ljudi obitava u ovom mjestu, a gužve su poprilično kineske, na ulicama, metrou, niti bilo kojem drugom mjestu, nema niti jednog bačenog papira. Toliko vode računa o čistoći da postoji posebno zanimanje žene koja na dnu pokretnih stepenica, stoji i drži krpu na jednom djelu, kako bi obrisala bilo kakvu prašinu i prljavštinu koja se pojavi. Jeste da i dalje ne uspjevamo da pronađemo nekoga ko koliko toliko priča engleski, trenutno mi i ne smeta toliko. Vani je sunce. Grad je sjajan. Sa dobrim sam prijateljima. Biće da Kina i nije tako loša. #QatarAirways #goingplacestogether #kunming
Normalno je imati velike želje i planove. Imati ambicije. Jedino tako možemo da napredujemo i idemo dalje. Koja je poenta života, ako ne postoji nešto čemu težimo ovoga trenutka. Zato moram da te pitam jednu stvar. Ako bi u narednoj godini imao pravo na samo jednu želju, jednu jedinu, šta bi poželio? Šta je to što bi te učinilo najsrećnijom osobom na planeti? Šta je tvoj ključ za sreću i da li si je već pronašao? 😊 Powered by @naturavita.bih #Pričeosrećiuzčaj
KINA - I dio Stojimo u redu već previše dugo. Naši pasoši carinicima na kineskoj granici izgledaju neobično zanimljivi, te ih kao mala djeca kada od roditelja dobiju novu igračku, okreću sa svih strana, analizirajući ih široko otvorenih očiju, gotovo ne trepćući. Policajac ispred mene, posebno je zainteresovan za početnu stranu mog pasoša, te vrhovima svojih prstiju, prelazi preko njegove teksture, ispitujući materijal od kojeg je napravljen. Bez da me i jednoga trenutka pogleda direktno u oči, samo se okrenuo ka policajcu iza njega, koji nam je potomol prišao i bez ikakvog objašnjenja, jedno po jedno, odve u nepoznatnom pravcu, smještajući nas u nekakvu improvizovanu sobu, smještenu na samoj liniji koja označava ulaz u zemlju. Soba je dosadno bijela, nalik na bolničke, a jedino što joj daje trunku živosti je plava klupa na kojoj upravo sjedimo zajedno sa jednom Amerikankom iz Jute. Ni ona, kao ni mi, ne razumije zašto je ovdje. Niko ne želi ništa da nam kaže. Jedino što nam je rečeno je da čekamo. Pokušavajući od nje da dobijemo koju informaciju više, ne uspjevamo da izvučemo mnogo, jer nam carinici ponovo dolaze i govore ovoga puta da se vratimo nazad na kontrolu za pasoš. Amerikanka ostaje u sobi. Osvrćući se oko sebe, shvaćam da smo jedini putnici koji su ostali na aerodromu. Sablasno je prazno. Tiho. Samo nas četvero i dva carinika. Isti onaj carinik od maloprije, ponovo nas poziva na provjeru. Nastaje neki deža vu, samo ovoga puta Dejan i Jovana prolaze bez ikakvih problema, te izlaze napolje. Mene i Igora ponovo zadržavaju i dodatno provjeravaju. Dok stojim ispred njega, posmatrajući kako detaljno analizira svaki pečat u mom pasošu, uopšte se ne brinem da ovaj put može nešto da se desi. U svojoj glavi, ja sam već u sobi. Fino se istuširao i naspavao. Oprao zube, onako fino od tri minute, pokrio se dekom i legao da spavam. Uz to sam i konano načeo ovu čokoladu koji držim u rancu, a koju nikako da otvorim. Ali biće da on ima neke druge planove. Nastavak u komentaru... Powered by #QatarAirways
Ovo će biti moja posljednja objava iz Mjanmara. Neću mnogo da pišem ovoga puta. Ostavljam vas da uživate u fotografijama ove nevjerovatne zemlje. Nadam se da ste kroz moje priče dobili bolju sliku kako ova destinacija izgleda, a ja vam onako od srca preporučujem da je posjetite. Gotovo nedirnuta turistima, egzotična, ultra jeftina, šarena. Zemlja ljudi srca tako toplog, koje može da otopi snijeg susjednog Nepala. ❤️ Uskoro stižu priče iz Kine. Powered by #QatarAirways #mandalay #myanmar #myanmartravel #mandalaybay #goingplacestogether #myanmartrip
Sigurno stigavši u Mandalaj i rastavši se sa simpatičnim tipovima koji su nas zamalo zaključali u prikolicu i odveli u nepoznato, došli smo u ovaj grad od kojeg u neku ruku najviše i očekujem na čitavom putovanju po Mjanmaru. Nisam siguran da li je moj imenjak Robi o njemu pjevao zarad njegove ljepote ili je ipak nešto drugo u pitanju, ali već na ulazu u grad, primijeti se razlika u odnosu na sve ono što sam do sada vidio u ovoj zemlji. Ulice ovdje izgledaju dosta čistije, a saobraćaja je mnogo manje nego u Jangonu. Nema buke ni galame, a opet nije pretiho. Nekako je taman. Možda je rano davati ishitrene zaključke, ali ako je Jangon džinovski i divlji, a Bagan mali i pomalo ušuškan, Mandalaj je tu negdje između. Ne prevelik da ti trebaju sati da ideš sa kraja na kraj, a opet ne mali, da se u njemu smoriš. Imam neki osjećaj da će mi se dopasti ovo mjesto. Po izlasku iz smještaja to veče, kada sam uz dosta muke uspio da sperem nekoliko slojeva prašine koje sam imao na sebi, konačno sam osjetio svježinu u vazduhu. Klima ovdje nevjerovatno je prijatna i po prvi put otkako sam u Aziji nije mi vruće. Osjećam se kao da sam negdje na moru u Hrvatskoj. Šetam dugačkom rivom, uživam u mirisu ljeta koji spada među najbolje mirise ovoga svijeta, uz onaj od kokosa i tek otvorenih loptica za tenis. Nikada nisam razmišljao da živim u Mjanmaru, ali ako bih se selio u ovu zemlju, doselio bih se baš ovdje. Iako grad nema more, lako bi se prevario čovjek i pomislio da je tu negdje iza ugla, samo ga zaklanjaju nestvarni hramovi koji okružuju kojih ima na svakom ćošku. Sve je nekako laganica. Ljudi djeluju kao da su u mnogo manjoj žurbi nego u Jangonu, a saobraćaj sada nije tako napadan. Kroz čiste ulice na kojima rijetko može nekakvo smeće da se vidi, ponekad čak zapuše lagani povjetarac, dolazeći sa obližnje rijeke koja prolazi ovuda. Mandalaj je savršen ljudi. Ovo je bez dileme i najsadržajniji grad u zemlji. Toliko toga ima da se radi ovdje, da imam osjećaj da koliko god vremena bih proveo u Mandalaju, uvijek bi ostao neki njegov dio, koji bi čekao da ga istražim. Nastavak priče u komentaru ispod... Powered by #qatarairways
Razmišljajući kako smo upravo sjeli u auto potpunog stranca o kojem ne znamo baš ništa i gotovo mu dozvolili da nas zaključa u svojoj prikolici koja sluti da su se u njoj nekada dešavale mnoge sumnjive stvari, obično bi trebala da bude zabrinjavajuća pojava, ali jedino osjećanje koje smo imali ovoga momenta, bila je čista sreća. Bar dobrih pet minuta, smijali smo se situaciji u kojoj se nalazimo, da je na kraju vilica gotovo počela da me boli. Ne sjećam se koliko je prošlo od kad sam se posljednji put ovoliko smijao i kada mi je bilo toliko svejedno za sve što se dešava oko mene. Ova prikolica sada je izgledala kao najljepše mjesto na svijetu i niti on ni ja, ovoga trenutka nismo željeli da budemo nigdje drugo. Razmišljam da li u našem jeziku postoje pridjevi da opišu ovoliki stepen zadovoljstva koji neko može da osjeća? Čak i Maria Izabela izgleda da uživa, naslonjena na istrošenu gumu od točka koja je stojala u desnom ćošku. Nije bitno ni što je put kojim se sada vozimo, nalik na seoski makadam, gdje dok ležimo, osjetimo svaku izbočinu na koju naletimo, koja iznova stvori novu bol u našim tijelima. Ne smeta nam prašina koja se svako malo izdigne sa puta pa moramo majicama glave da pokrivamo. Ovoga trenutka nas zvanično baš boli briga. Taman i da se ponovo zarati ili da na zemlju krenu da padaju džinovske komete, ovoga trenutka ništa nije bitno. Uživamo u spontanom mahanju motorima koji prolaze pored nas, vičući im mingalabar i tata (pozdravi na lokalnom jeziku) i gledajući njihove široke osmijehe dok nas otpozdravljaju. Ponekad vičemo “help help” praveći se da smo zatvoreni u prikolici, smijući se nekoliko sekundi kasnije i ponovo im mašući, a oni nam ponovo otpozdravljajući. Zanimljivo je kako ti je nekada u životu tako malo potrebno da budeš srećan. U Mjanmaru sam već skoro deset dana. Vidjeli smo neke neralno lijepe stvari, kakve sam do prije par godina samo mogao sanjati da ću vidjeti. Upoznao sam toliko divne ljude, da me je njihova skromnost i veličina, nekoliko puta posramila. Upoznao sam i Diega. A eto, ono što mi je izmamilo onaj naijskreniji osmijeh, je jedna prašnjava prikolica u nedođiji Mjanmara. #Pričeosrećiuzčaj Powered by @naturavita.bih
Po povratku nazad u grad, svratio sam do smještaja da pokupim svoja dva ranca prije nego krenemo dalje. Ovaj veći koji je sad bio već vidno priljav, nabacio sam preko leđa, a drugi, u kojem obično držim neke svoje bitne stvari, prebacio sam preko lijevog ramena. Možda nikada nisam pričao o tome, ali nigdje ne idem bez ove torbe. Bilo je ljeto 2007. godine kada sam je dobio na poklon od svojih sestara iz Danske i bez dileme je jedna od najposebnijih stvari koje posjedujem. Ona i ja, zajedno smo obišli pola svijeta i doživjeli sve one najljepše avanture koje čuvam duboko u srcu. Preživjela je vrele prašume Amazona, pljuskove Ekvadora koji su mnogo veći nego što bi čovjek pomislio, kao i hladne Norveške noći kada je pokazivalo previše u minusu. Možda nije žena od krvi i mesa, ali Ona je jednako posebna kao mnoge divne žene koje imam u svom životu. Snažna i nenametljiva do te mjere da joj nikada ništa nije smetalo niti je ikada šta prigovarala, a vjerovatno je bilo takvih dana. Ne znam čak ni kada su joj oni dani u mjesecu. Ona je bez dileme moj nadraži saputnik. Možda je krajnje vrijeme da joj ime dam? Ako sam ja Rio, neka i ona ima neko latino ime da bolje idemo skupa. Zvaću je Maria Izabela. Zajedno sa Igorom, krenuli smo ka izlazu iz grada, noseći u rukama debeli bijeli karton, dovoljno velik da se uoči na daljini od nekoliko metara, na kojem je na burmanskom i engleskom jeziku, bila napisana samo jedna riječ. Mandalay. Grad, koji sam kao klinac, po prvi put načuo u kultnom klasiku Robija Vilijamsa “Road to Mandalay” ne znajući do prije svega par dana da se radi o stvarnom mjestu. Plan koji trenutno imamo je da ustopamo neki lokalni prevoz do tamo, a ako se stvari budu odvijale po nekom savršenom scenariju koji smo kreirali u našim glavama, kroz šest do osam sati, trebalo bi da smo tamo. Jedini problem trenutno predstavlja činjenica što ne uspjevamo objasniti nikome od lokalaca šta zaista želimo. Nastavak priče u komentaru. Powered by @raiffeisen_bank_bih
Ako biste me pitali zbog čega najviše putujem, bili bi to ljudi. Ne znam u kome trenutku se desilo da mi sve te džinovske zgrade, objekti, manastiri i džamije neizmjerne ljepote postanu manje lijepi, od običnih prolaznika koje srećem po ulicama. Onim pravim od krvi i mesa poput nas, čija svakodnevnica je upravo ono šta čini predstavlja sav bit i svu suštinu putovanja. Možda vam nisam pričao, ali prije nego sam krenuo na ovo putovanje, odlučio sam jednu stvar. Odlučio sam da proputovanje kroz Aziju, ne bude samo priča o mjestima koje ću obilaziti. Pisaću i o njima naravno, ali o njima nekako mnogi danas pišu. Hoću da ovo putovanje bude priča i o ljudima koju ću upoznati. Naizgled običnim ljudima pored kojih često prolazimo neprimjetno, a iza kojih se krije prava fontana životnih priča, mudrosti i neprocijenjivih iskustava. Ponekad mi se čini da je naš narod ostao izgubljen u svoj ovoj trci za modernim životom gdje se od nas stalno očekuje više. Da imamo bolji auto. Veću kuću. Više para. Daj samo neka je još i još. Mislimo da je novac rješenje svih naših problema i da će se sve rješiti onoga dana kada ga budemo imali dovoljno. Ne bih da namećem svoje mišljenje drugima, jer ko sam uopšte ja da pričam o tome, ali zar ne bi bilo boljem“Živjeti manje sa više”. Naučiti biti zahvalan za to što imamo, jer oko toga se nekako sve i vrti. Zahvalnost za zdravlje onih bez kojih ovaj svijet ne bi imao smisla. Zahvalnost za topao dom u kojem živimo i gdje se osjećamo svoji na svome. Za volim te koji čujemo od osobe do koje nam je stalo. Za jedan topli čaj u hladnom zimskom jutro kada ti se ne izlazi iz kuće. Sve ovo, vremenom nam je postalo normalno, a možda nismo ni svjesni koliko duša na ovoj planeti nikada nije imalo priliku da doživi ove stvari. Jeste li nekada pomislili šta bi ovi ljudi dali da imaju ono što mi imamo? Powerd by @naturavita.bih #Pričeosrećiuzčaj