Komuna 13

Komuna 13 – šta se zaista desilo?

Ne tako davno, sredinom 90-ih godina, Medeljin je bio najopasnije mjesto na svijetu. Prišivali bi mu nekoliko nadimaka. Grad ubistava. Leglo kriminala. Mjesto u koje je stalo sve ljudsko zlo koje možeš da zamisliš. Posebno se to odnosilo na Komunu 13, poznatiju kao San Javier. Ovo prenaseljeno i socijalno ugroženo mjesto, smješteno duboko u brdima na zapadu grada, bilo je vjerovatno i najcrvenije mjesto čitave Kolumbije, što zbog velikog broja kuća izgrađenih čisto od cigle i bez fasade, gdje je jedino što ih je razlikovalo bila veličina metalnog krova koji je naslonjen na njih, što zbog količine krvi koja je ovdje prolivana previše dugo.

Ono što je bitno da ti objasnim prije nego nastavim dalje, je značenje riječi „komuna“. Grad Medeljin, podijeljen je na 250 četvrti koje spadaju pod 16 komuna. Svaki dio grada, pa čak i onaj u samom centru, pripada nekoj komuni, te tako ne predstavlja nikakvu favelu ili naselje za siromašne.

Ali ako već pričam o Komuni 13, nepohodno je vratiti se kroz istoriju i razumijeti korijen problema koji leži ovdje.  Vidiš, čitav ovaj dio, nekada je bio jedno sasvim mirno naselje, okrenuto pretežno poljoprivredi i zemljoradnji. Veća nadmorska visina na kojoj se komuna nalazila, omogućavala je uzgoj raznih poljoprivrednih kultura, koje su se kasnije izvozile ka ostatku zemlje.

Do sredine 40-ih godina, Komuna 13, bila je jedno od poželjnijih zona za život u gradu, sve dok se 1946. godine nije usvojio zakon, prema kojem će tadašnje obradive površine, biti zamijenjene stambenim naseljima. Ova odluka vlade, brzo je dovela do toga da veliki broj starosjedioca počinje da prodaje svoju zemlju doseljenicima iz ostalih gradova Kolumbije (jer više nisu mogli da se bave svojim poslom), koji bi tada po dolasku, sa sobom često povlačili i ostatke svoje familije, dovodeći vremenom do prenaseljenja same četvrti.

Kako veći broj ovih ljudi koji su dolazili za familijama nije imao posla, te su obično po dolasku morali da se zadovolje više nego skromnim uslovima života u kojima nerijetko nije bilo struje i vode, ponude lokalnih narko kartela i bandi, postajale su njihov jedini izlaz iz problema u kojima su se nalazili.

Svoj ružni vrhunac, Komuna je doživjela krajem 90-ih godina, kada ljevičarske grupe, prije svih CAP (Comandos Armados del Pueblo), FARC (Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia) i ELN (Ejército de Liberación Nacional), preuzimaju kontrolu nad strateškim ulazima i izlazima u grad, te tako direktno stiču nadmoć nad trgovinom ovih stvari.

Tog perioda se sjeća i Danijela, koja je tada bila osnovka, a koju sam upoznao u Komuni. Priča mi da su u to vrijeme postojale „nevidljive granice“ te da bi prelazak jedne, čak i potpuno nesvjesno, mogao da završi smrću.

Sjećam se tog perioda kao da je bio juče. Došla bih kući iz škole, mama bi me stavila na stolicu i rekla mi: „Moram ti nešto reći. Tvoja drugarica Natalija, smrtno je stradala jutros u pucnjavi ispred njene kuće. Pogođena je sa dva metka u tijelo.“ Onda bih sljedeći dan otišla u školu, gdje bi nam učiteljica rekla da je jedan od dječaka koji je sa nama išao u razred, ranjen vraćajući se kući juče. To je bila moja svakodnevnica. Nikada nisi znao šta će se desiti naredenog dana, te da li ćeš osobu sa kojim si sada, vidjeti ikada ponovo. Ne znam ni koliko puta sam idući ka školi, vidjela mrtva tjela, koja stoje na sred ceste. Ali ono što mnogi ne razumiju je da Medeljin nekada nije bio opasan grad. Početkom 90-ih imali smo oko 120 ubistava na 100,000 ljudi. A onda kada je sve ovo krenulo da se dešava, taj broj je porastao za četiri puta, a broj prisilnih iseljavanja iz kuća i stanova, porastao je samo 3 slučaja sredinom 90-ih na čak 1259 slučajeva u svega par godina. Među mnogima od ovih ljudi bili su i moji prijatelji!

Dok mi priča sve ovo, vidim kako joj suza lagano klizi niz lijevi obraz, a njen i onako tih glas, počinje sve više da drhti. Ne mogu ni da zamislim kakve sve strašne slike vuče iz tog perioda.

Napravila je malu pauzu te nastavila dalje.

Vrhunac nasilja nastao je onoga trenutka kada je desničarska paramilitarna jedinica – AUC, pokušala povratiti kontrolu u Komuni 13. Dana 16. oktobra 2002. godine, tadašnji predsjednik zemlje, Alvaro Uribe Velez, naredio je da se izvrše više nego kontravezne operacije Mariscal i Orion, sa ciljem čišćenja Komune od pobunjenika i sprječavanjem trgovine drogom i oružjem. Ova druga, trajala je četiri dana, a više od 1,500 policajaca, vojnika i desetine helikoptera bili su uključeni u ono što će vrlo brzo postati jedan od najkrvavijih dana koje je Kolumbija ikada vidjela. Broj nesrećno stradalih i ranjenih bio je veliki, a za mnogima koji su tih dana nestali, se traga i dan danas. Jednu moju prijateljicu nikada nisu našli. Sukob je na kraju završen samo iz razloga što je ranjenima bilo onemogućeno da traže medicinsku pomoć, te smo svi zajedno, izašli na ulice, mašući bijelim zastavama, pozivajući na mir. Mislim da je tog dana, mir u Komuni 13, konačno uspostavljen.

Ali šta misliš ko je preuzeo vlast na teritoriji sada?

Ako si pomislio na paramilitarne jedinice, pogodio si. S obzirom na to, da su pomagali vojsci u ratu protiv gerila, kao neku vrstu nagrade, dobili su pravo da upravljaju određenim dijelom ove komune.

Ovo dovodi do nastanka jedne vrste hladnog rata, tokom kojeg su naredne dvije godine, paramilitarne jedinice ilegalno osuđivale sve za koje su imali bilo kakvu sumnju da su pomagali gerile, često bez ikakvih dokaza i svjedoka. Jedina kazna koja je tada postojala u slučaju da budeš osuđen, bila je smrt. Posebno je poznat slučaj kada je tokom 2003. i 2004. godine, više od 200 ljudi, misteriozno osuđeno, a njihovi ostaci, bacani su na deponiju.

Upravo je ova deponija, poznatija kao “La Escombrera”, bila vjerovatno jedan od posljednih momenata, kada si o Komuni 13 mogao da pročitaš nešto loše u dnevnim novinama, jer ono što se desilo od tada, dokaz je da su ljudska volja i sloga, jače od svakog zla koje postoji. Tokom godina, pokrenut je veliki niz društvenih projekata, sa ciljem unaprijeđivanja života i smanjivanja nivoa kriminala.

Tako je uvedena metro stanica ka Komuni, omogućavajući ljudima koji ovdje žive, lakši i brži pristup sa gradom, te veću povezanost. Skupljen je novac da se izgrade novi krovovi, renoviraju kuće, a 2012. godine zvanično su završene 384 metra visoke pokretne stepenice, koje su učinile da nekada šetnja od 35 minuta do vrha Komune, danas postane vožnja od nekoliko minuta, olakšavajući tako u mnogome život lokalaca koji bi silazili u grad da kupuju stvari.

Oružje i droga, zamijenili su muzika i umjetnost, a sav bijes koji je nekada iskazivan nasiljem, počeo je da bude prikazivan kroz pjesmu i slike. Dok šetaš ulicama Komune, imaš priliku da vidiš ulične muzičare koji će samo za tebe napraviti mali koncert i pokazati ti svoje autorske pjesme, plesače čija energija će te natjerati da zastaneš, duboko udahneš i zadivljen posmatraš njihov talenat, kao i ulične umjetnike čiji grafiti danas čine da ovo mjesto izgleda kao mala galerija na otvorenom. Posebno me impresioniraju radovi Chote, koji kao temu svojih grafita često koristi slonove, jer kako kaže „oni imaju najduže pamćenje, a ne želim da iko zaboravi ono što se desilo u našoj zajednici“.

grafit u Komuni

Živjeći u Bosni, ponekad pomisliš da su neke stvari nemoguće. Neizvodive. Da jednostavno ne postoji način da se urade. Sve se nekako čini prekomplikovanim i na svaki najmanji pokušaj da sistem promijeniš na bolje, obično vidiš da se boriš sa vjetrenjačama. Posebno bole riječi “nedostaje ti ovaj pečat” ili “moraćete to kod kolegice pored na šalteru”. Mislim da će ove dvije fraze sahraniti bilo kakvu ambiciju u zemlji. I onda dođeš u tzv. najopasniju zemlju Južne Amerike i ovo nekada najopasnije mjesto na svijetu i vidiš da je ovo sasvim sigurna sredina. Mjesto, u kojem se djeca veselo igraju na ulicama, njihovi roditelji svakoga jutra odlaze na posao i vraćaju se na kraju mjeseca sa platom u džepu, a oni najstariji, obično u grupama, sjede u svojim dvorištima i bez straha uživaju u čarima svakodnevnice.

Činjenica je da kompletan proces transformacije Komune 13 i dalje nije završen. Činjenica je da još mnogo toga treba da se uradi. Ali kada postoji zajedništvo i sloga u narodu, kada postoji stvarna volja da se izdgine iznad problema, ne postoje granice koje drugi mogu postaviti.

Više o Komuni 13, saznaj u videu koji se nalazi na ovom linku.

Ostavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

2 comments