Julija Mozgava Srbija

Poljakinja je obišla pola svijeta i otkrila šta Srbiju razlikuje od ostalih zemalja

Srbija u mojim očima izgleda kao nesigurna devojka kojoj treba nekoliko reči pažnje i mnogo više samopouzdanja. U očima jedne Poljakinje, naša zemlja je nezamenljivo mesto ispunjeno pozitivnim i otvorenim ljudima kojima je glavna preokupacija da se kao gost osećate lepo. Možda su ovo reči koje ćete čuti od gotovo svakog stranca, ali Julija ima dokaze, i nije baš običan stranac.

Probaću da ne komplikujem mnogo, mada je čitava priča oko Julije jedna velika zavrzlama. Živela je u Holandiji, Rumuniji, Brazilu. Fleksibilna je i sa poslovima, iako je završila Univerzitet za kulturu. Ne plaši se posla, a u slobodno vreme uči jezike, čita travel magazine i bavi se proučavanjem biljaka od kojih pravi lekovite čajeve za sebe i prijatelje. Već vam je jasno da joj slobodan duh ne dozvoljava da bude u jednom mestu. Otuda i njena ljubav prema avanturama.

– Kada ste siromašni, više brinete o drugima, ljudi su češće na ulicama i stalno se nešto dešava, nikada nije dosadno. U Poljskoj je tako bilo pre 20, 30 godina. U Holandiji nije ni blizu takva atmosfera, ne poznajete prvog komšiju, svako brine svoju brigu i jako je hermetično. Oduvek sam želela da posetim Guču i nakon toga sam se vraćala Srbiji kad god bih imala priliku – priča Julija Mozgava (27).

– Srpski jezik je donekle sličan poljskom, ali morate da ga pričate iz srca, a pošto ja verujem u reinkarnaciju, sigurna sam da sam u prethodnom životu živela u Jugoslaviji, jer sa Srbijom osećam povezanost kakvu nisam osetila ni sa Poljskom. Ranije su svi govorili da izgledam kao da sam rođena u Srbiji, sada više ne jer imam kraću kosu. Ali, jedno vreme dok sam živela u Holandiji svi su mislili da sam sa ovog podneblja – nastavlja priču.

Prosto je neverovatno kada shvatite koliko je mesta obišla, pa čak je našla i kafić u Požegi nazvan po njenoj omiljenoj knjizi – “Mali princ”.

Pošto na putovanja ide kao putnik-stoper, samo nekoliko puta se vozila autobusom. Sve što nosi je jedan veliki planinarski ranac na kom je savijen šator i to je apsolutno sve. Uzimajući u obzir da je tako obišla Evropu, tvrdi da kod nas nikada nije imala neprijatnih situacija, čak ni kada je pešačila do duboko u noć. Više puta joj se desilo da joj ponude prenoćište i hranu kako bi ujutru mogla da nastavi putovanje. A tek o tome koliko je zanimljivosti… Osetio sam se malo manje Srbinom kada je počela da priča o mestima koje je čekirala na svojoj mapi. Od Beograda, Kopaonika, Zlatarskog jezera, Kuršumlije, Golupca, pa sve do Kosova, ne postoji neko znamenitije mesto koje nije videla.

Golubac me je oduševio. Toliko istorije i spomenika… Dunav je tako divlji u tom predelu, i što je zanimljivo, jedan od poznatih poljskih vitezova Zaviša Čarni je umro baš u Golupcu. Ima čak i posveta napisana na poljskom i srpskom jeziku – priča Julija i dodaje da ništa manji utisak nije ostavio ni Gamzigrad.

– Ja nisam religiozna osoba, više se oslanjam na spiritualne emocije i energiju. Ali, to je u principu ista stvar. Srpska kultura je mnogo povezana sa religijom, npr. kada pijete uvek se prekrstite. Kada imate takvu energiju oko sebe, dovoljno je da znate pet reči i vrlo lako žete naći prijatelja u Srbiji. Zaboravlja se najvažnija činjenica koja je zapostavljena. Ljudi u Srbiji moraju biti ponosni na činjenicu što zemlja nije toliko razvijena, to bi ih zatvorilo u kuće u velikom broju. To se stalno zaboravlja jer ljudi iz večih država Evrope beže na mesta na kojima će biti sami sa prijateljima, jer su neprestano vezani za posao i ne mogu da dišu. U Srbiji nije tako. Odete u kafanu i izađete sa novim prijateljima.

Dva najbolja filma su joj “Kad porastem biću Kengur” i “Smrt čoveka na Balkanu” jer sjajno opisuju kako srpsko društvo funksioniše.

Izvor: Noizz

Ostavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *