Putovanje u Rusiju autom

U jesen 2016. godine sudjelovao sam na poznatom TV kvizu Potjera te osvojio novac. To mi je bio poticaj da si ispunim veliku želju i posjetim majčicu Rusiju. Razmišljao sam dugo o tome i o organizaciji cijelog tog putovanja, a izbor je pao kao i prošlih godina da idemo osobnim automobilom. Ovaj puta u glavnoj ulozi bila je naša Škoda Fabia iz 2001. ,a za volanom je bio moj otac, Goran Nišević.

Olakotna okolnost je bila što imam prijatelje zrakoplovne modelare u Rusiji pa sam preko njih saznao neke informacije vezane za potrebne dokumente. Tako sam rano počeo s vađenjem vize i nakon čekanja papira iz Rusije otišao sam u Zagreb u ruski vizni centar izdati zahtjev za vize. Pisat ću Vam ovdje otvoreno da vidite na koji način se najbolje upoznaje svijet putovanjem automobilom i kako sam osjetio duh Rusije na pravi i najbolji mogući način.

Putovanje je planirano i počelo ujutro 10.8.2017. Krenuli smo rano iz Valpova kroz Mađarsku do grada Szentesa gdje se održavalo Svjetsko prvenstvo u zrakoplovnom modelarstvu. Takav događaj nisam htio propustiti jer je to moj dugogodišnji hobi. Tamo sam cijelo vrijeme bio uz našu reprezentaciju i promatrao letenje. Dan je bio paklen, već ujutro oko sedam je bilo preko 30 stupnjeva. Tamo sam se našao i s dragim prijateljima iz slovenske, srpske i makedonske reprezentacije, a u pauzi natjecanja družili smo se uz hladno pivo. Na kraju dana produžili smo dalje za Kecskemet gdje sam rezervirao prvo noćenje. Spavali smo u pristojnom penzionu za male novce.

Sljedećeg dana smo nastavili dalje, očekivao nas je put od 450 km. Laganom vožnjom stigli smo prvo u slovačke Košice gdje smo došli na međunarodni aerodrom posjetiti Muzej zrakoplovstva. Tamo smo vidjeli dosta primjera ratnih zrakoplova i helikoptera europskih zemalja pa tako i našeg Orla. Vidjeli smo i izložbu oldtimer automobila i bicikala sa područja Čehoslovačke. Po završetku razgledavanja uputili smo se u centar grada. Tamo smo vidjeli veliki uređeniu trg sa velikom katedralom. Obišli smo to sve malo i otišli na ručak.

Nakon toga zaputili smo se prema autu i dalje vozili na sjever, prema Rzeszowu. To je veliki grad u jugoistočnoj Poljskoj. Tamo smo noćili u jednom hostelu i drugo jutro prošetali užim centrom grada. Odlučili smo posjetiti najpoznatiju gradsku znamenitost – katakombe. Radi se o lancu tunela i prostorija ispod samog gradskog trga u ukupnoj dužini od 360 metara. U 11 sati se otvorila blagajna, ali zbog gužve došli smo na red za karte tek za drugu grupu u 12 sati, i to na poljskom.

Ipak smo odlučili razledati s tom grupom da ne kasnimo dalje putem jer nas je opet čekalo 450 km vožnje magistralnim cestama. Smatrali smo da je poljski kao slavenski jezik nama dokučiv, međiutim vdiča nismo shvatili ni riječ, da ne kažem da smo se stopili s okolinom i smijali se kad se i oni smiju…. Svejedno pronašao sam neke podatke o katakombama na ulazu na engleskom. Po završetku obilaska produžili smo dalje na sjever za Lublin. Tamo smo obišli uži centar grada, vidjeli dvorac na brdu i dolje spomenik logora Majdanek. Ručali smo i produžili dalje za Bialystok. Cijelo vrijeme nas je pratila užasna žega, a to veče po dolasku u Bialystoh bilo je jako olujno nevrijeme. Tada smo počeli nositi jakne.

Sljedećeg dana otišli smo u centar grada, poslikali znamenitosti, ali ništa nije radilo jer je bila nedjelja. Opet nas je čekalo 450 km vožmnje za taj dan do Vilniusa. Kad smo ušli u Litvu stali smo na prvoj pumpi da odmorimo. Tamo smo vidjeli dva stara Moskviča sređena i obljepljena naljepnicama s raznih rallyja. Vlasnica jednog nas je ljubazno pozvala da vidimo slobodno auto iznutra i da se slikamo s njim. Obojica smo bili oduševljeni (otac mehaničar, a ja budući strojarski inženjer!). Kroz priču upoznali smo se, a oni su nam otkrili da dolaze iz Minska i da su na obiteljskom kružnom putovanju po Baltiku. Oni su ostali iznenađeni kad su čuli da mi iz Hrvatske idemo autom za Moskvu.

Rastali smo se i nastavili put prema Vilniusu. Za razliku od Poljske koja je puna prekrasnih šuma, Litva je više zemlja pašnjaka, a do Vilniusa nas je pratila pustoš. Došli smo u ranim popodnevnim satima u centar grada i našli zakazani hostel. Napravili smo veliku turu pješice po užem centru grada i popeli se na Gediminas kulu s koje se vidi velik dio grada.  Otišli smo na ručak i vratili se u hostel na odmor. Kasnije smo napravili još jednu turu pješke na drugu stranu grada i otišli na spavanje.

Sutradan smo se rano ustali jer smo imali nekih 700 km vožnje prema i u Rusiji. Uglavnom su to magistralne ceste i tu se gubi dosta vremena, a imali smo i rusku granicu (a izgubili smo i sat zbog vremenske zone). Vozili smo se kroz šume Latvije do jednog manjeg grada magistralom po navigaciji. Tu smo skrenuli na drugu magistralnu cestu koja vodi do pred rusku granicu. 30 km smo se vozili po makadamu kroz šume, tu i tamo neko vozilo i neka kuća, a imaju čak i autobusne stanice putem!

Izbili smo na cestu Riga-Moskva i  nakon 10 km vožnje došli na rusku granicu. Tu smo izgubili dva sata rješavajući papirologiju. Prošli smo kroz nekih sedam punktova i svuda su u pitanju bili neki dokumenti ili žigovi. Najveća procedura je bila na carini zbog povremenog uvoza automobila. Kad smo završili s granicom čekala nas je ogromna pustoš, kilometrima dugačka široka cesta, šume i tu i tamo koja pumpa, koja Lada i Kamaz. U toj pustoši vidjeli smo pored ceste par štandova gdje ljudi prodaju gljive, borovnice, krzna i medvjeđe glave… Nakon vožnje od 400 km od granice odvojili smo se s glavne ceste prema Rževu gdje smo imali zakazano noćenje.

Tu počinju loše ceste, gore od ovih naših… Uspjeli smo naći ulicu i zgradu u kojoj se nalazi taj apartman, ali ne i apartman! Cijelo naselje je tipično za istok Europe. Oronule derutne zgrade, lokve na stazi i cesti i jedna babuška gore na balkonu koja to sve promatra! Nigdje na zvonu nismo našli naš apartman, obratio sam se toj babušci koja nas je gledala, ali samo je okrenula glavu. Drugi ljudi isto nisu znali koji bi to stan bio iako postoji i ima dosta recenzija iz cijelog svijeta. Poslali su nas preko ceste u drugu zgradu gdje postoje neki apartmani i ušli smo u prvu zgradu s preke strane. Stepenište izgleda kao u prosječnoj gradi u Černobilu pa se nismo dugo zadržavali.

Vratili smo se do auta i tamo sam sreo jednu ženu koja je izlazila iz „naše“ zgrade. Pitao sam još nju jel zna za apartmane, međutim ne živi tamo pa ne zna. Odlučili smo otići u neki kafić posdavjetovat se i vidjeti na intrnetu što drugo ima u gradu za noćenje. Upoznao sam dvoje mladih ljudi koji su nam pomogli i nazvali nekoliko brojeva za nas i dogovorili noćenje u glavnom gradskom hotelu za iste novce. Došli smo tamo, smjestili se i sprenoćili. Dobili smo sobu na devetom katu s pogedom na blokove sivih zgrada… Soba je uređena u sovjetskom stilu iz sedamdesetih. Ujutro smo ustali i produžili autom dalje prema Moskvi.

Nakon nekih 100 km vožnje stali smo u selu Dubosekovu usput vidjeti muzej i spomenik herojima generala Panfilova koji su zaustavili naciste pred Moskvom. Na velikoj livadi stoji šest visokih kipova vojnika crvene armije, svih onih koji su preživjeli njemački napad. Nakon toga produžili smo u polukrug oko Moskve na jugozapad grada, odnosno u gradić Kubinku. Tamo smo prvo posjetili najveći svjetski muzej tenkova. Među svim izlošcima vidio sam i jedan M84 naše proizvodnje iz Đure Đakovića. Otamo smo nastavili na drugi kraj Kubinke gdje se nalazi Patriot park, zabavni park vojne tematike. Parkirali smo na ogromnom parkingu i dugo hodali do ulaza. Cijeli park je površine 5500 hektara. Platili smo ulaz i dobili kartu gdje sve možemo s tom ulaznicom, a objasnili su nam i da imaju svoj kombi koji prevozi ljude besplatno po parku.

Na prvom dijelu vidjeli smo na otvorenom izloženu modernu vojnu tehniku (tenkove, kamione, kuhinje, radarske sisteme, protuzračne sisteme, brodove, avione, helikoptere, interkontinentalne rakete…). Okolo su velike zgrade za vojne konferencije i za izložbu pješačkog naoružanja. Vratili smo se na ulaz i sačekali kombi da nas odveze pet kilometara dalje na drugi kraj parka gdje je muzej „Partizansko selo“. Putem smo s lijeve strane vidjeli ogromne poligone za vožnju tenkom koja se može uplatiti. Tu su i streljane gdje svatko može probati pucati iz raznih oružja. Na kraju je najveći poligon za airsoft gdje se nalazi velika drvena maketa Reichstaga, a kad se organiziraju igre obično bude i pedesetak tenkova T-55 i par helikoptera uključeno.

Kad smo stigli u partizansko selo vidjeli smo desetak zemunica i svaka je imala neku namjenu. Najzanimljivija je partizanska pekara gdje je jedna žena u zemunici pekla kruh pod pekom i prodavala. Tu je i jedan restoran na drvenim stolovima, a konobari su obučeni u partizane. Nakon razgleda vratili smo se na stanicu i čekali kombi za nazad. Na žalost dugo nije došao i prišao nam je jedan komandant Crvene armije i ponudio se da nas vojska poveze. Tako smo se svi našli u starom PAZ-ovom kombiju. Komandant je sjeo iza da navodi vojnika kad je izlazio na rikverc… Rekao je da će nas ostaviti gdje tko treba.

Tako smo mi izašli na pola puta gdje je velika izložba eksponata iz Drugog svjetskog rata. Desetak velikih hangara povezanih jedan s drugim čine tu izložbu, a u svakom hangaru tema je jedna bitka. Još smo kratko obišli s druge strane izložene avione i vratili se drugim kombijem do početka i našli auto te nastavili lagano prema Moskvi. Nekih 25 km smo se probijali od perferije grada do hotela. Velika je gužva jer grad ipak ima deset milijuna stanovnika. Našli smo zgradu u kojoj se nalazi hotel, krenuo sam u dvorište pogledati gdje je ulaz, uhvatio za kapiju haustora i udarila me struja… Kasnije sam vidio da gore vise neke neizolirane žice pa sam bio oprezniji. Našao sam iza ulaz i smjestili smo se u hotel i parkirali auto u dvorištu.

Malo smo odmorili pa smo otišli u obližnji restoran Grabli (lanac poznat po niskim cijenama). Nakon večere prošetali smo do Crvenog trga koji je bio na 10 minuta hoda. Vratili smo se u hotel na spavanje. Sutradan smo ujutro krenuli pješke u obilazak Crvenog trga, Kremlja, Aleksandrovog sada i sličnih lokacija u centru grada. Tako smo cijelo dopodne hodali i na kraju smo našli najbližu stanicu metroa kako bi mogli otići na trg Taganku gdje smo imali dogovoren posjet staljinovog bunkera. Tako smo se spustili u metro. Princip vožnje je jednostavan, karta se kupuje gore na zemlji i poništava pri ulasku na pokretne stepenice. Cijena jedne karte je nekih šest kuna. Došli smo na Taganku i pronašli zgradu ispod koje se nalazi bunker.

Nakon Drugog svjetskog rata Staljin je izdao naredbu da se izgradi zapovjedni centar duboko pod zemljom kako bi mogli odgovoriti na američki napad svojim nuklearnim arsenalom. Bunker se nalazi na 65 metara dubine, otprilike na dubini srednje etaže metroa. Pustili su nas u objekt i cijela grupa se spustila u bunker stepenicama kako bi osjetili dubinu. Radi se o 20 katova. Vodič nas je kroz sat vremena proveo kroz cijeli bunker i ispričao o svakoj sobi ponešto. U jednoj sobi vidjeli smo originalnu prvu sačuvanu sovjetsku atomasku bombu. Tamo smo na ekranu vidjeli i simulaciju ispaljivanja. Na kraju je grupa starijih ljudi išla malim liftom gore, a mi ostali pješke. Otišli smo pojesti nešto pa opet u metro na periferiju grada.

Tamo smo posjetili Lomakovski muzej oldtimera. Radi se o privatnom muzeju u jednom hangaru. Vidjeli smo nekoliko automobila iz raznih filmova i jedan njemački trofej iz rata. Vratili smo se metroom nazad do hotela i otišli na večeru. Sutradan smo se ustali ranije i opet spustili do Crvenog trga. Stali smo u red i čekali da se otvori Lenjinov mauzolej. Nakon kontrole propustili su nas pod zidine Kremlja. Tamo se nalazi dvadesetak grobova ruskih velikana, među njima i staljinov grob, a Lenjin se nalazi u posebno zidanom mauzoleju, balzamiran i može se vidjeti u staklu.

Nakon obilaska mauzoleja prošetali smo se još centrom grada i spustili se metroom na sjever grada, točnije kod Muzeja kozmonautike. Tamo smo vidjeli aleju sa spomenicima sovjetskih astronauta i posjetili sami muzej u podrumu ispod velikog spomenika. Tamo smo vidjeli replike raznih satelita, preparirane pse Strelku i Belku koje su bile u svemiru te otvoreni model međunarodne svemirske stanice Mir. Nakon razgleda vratili smo se na ručak i do hotela.

Navečer smo još malo prošetali uz obalu rijeke Moskve. Sljedećeg dana otišli smo ujutro 20 km dalje na zapad grada posjetiti pomorski muzej. Tamo je u jednom kanalu usidrena podmornica-muzej. Uz podmornicu tamo je i jedan hidroavion. Obišli smo podmornicu cijelom dužinom, od čeone sobe s torpedima do strojarnice. Otamo smo se vraćali metroom prema centru i na pola puta stali posjetiti moskovski ZOO. U nekih dva sata obišli smo taj ogromni park i vidjeli stotine vrsta životinja. Odmorili smo malo i vratili se metroom do hotela te otišli na ručak. Popodne smo još malo prošetali po gradu i raspitali smo se gdje ima povoljnih suvenira. Sutradan smo otišli do Izmailovskog kremlja, stare utvrde na istoku grada gdje se održavaju sajmovi starina i ima puno jeftinih suvenira.

Kupio sam svakakvih magneta i matruški, a onda smo produžili metroom do Muzeja moskovskog transporta. Tamo smo u pet velikih hangara vidjeli sva moguća ruska vozila i onda strana koja su se koristila od Drugog svjetskog rata do danas u gradu. Vratili smo se do hotela, otišli na ručak i ostatak dana proveli u odmoru jer nas je sutradan čekao veliki put. Navečer smo u hotelu upoznali dvojicu Rusa s kojima smo imali pravu kulturološku razmjenu, oni nama vodku, mi njima rakiju… Podružili smo se, a kad su čuli moje ime, dobio sam i poklon – majicu s Putinom! Kasnije sam saznao da njih dvojica rade na osiguranju postrojenja s nuklearnim arsenalom… Šta reći – prava Rusija!

Nakon druženja s Rusima otišli smo na spavanje i drugi dan ujutro dalje. Probijali smo se kroz grad na sjeveroistok, do Monina, sela 40 km od centra Moskve. Tamo se nalazi najveći svjetski muzej zrakoplovstva. Uspjeli smo ga naći i vidjeli smo već ujutro dosta ljudi iako je bila nedjelja. Saznali smo da je taj dan bio baš praznik ruske avijacije i dobili smo kao i ostali besplatan ulaz u muzej. Vidjeli smo sve moguće tipove aviona i helikoptera ruske proizvodnje. Čak sam i ušao u veliki Tupoljev bombarder. Nakon obilaska cijelog muzeja krenuli smo nazad prema moskovskoj obilaznici. Tamo smo se odvojili na sjeverozapad i nakon duge vožnje izašli iz gužve na magistralu prema Sankt Peterburgu.

Nakon 30 km od grada vidjeli smo s lijeve strane vojne križeve, spomenik najdalje točke do koje je došla nacistička vojska. Vozili smo se tako doasta dugo jer je cesta u radovima pa ima po jednu traku otvorenu, dosta vozila na cesti i nepoštivanja čekanja. Stali smo usput u nekakvom restoranu na kebab i požalili zbog loše higijene i usluge. Produžili smo dalje i tek oko 11 sati navečer stigli do Velikog Novgoroda gdje sam imao zakazano noćenje. Bilo je dosta hladno jer smo otišli dosta na sjever. Ujutro smo se spustili u centar grada i prošetali se pješačkim mostom preko Volhova na drugu stranu gdje je poznata utvrda.

Nakon obilaska produžili smo dalje na sjever prema Sankt Peterburgu. Nakon nekih 200 km odvojili smo se prema Puškinu, gradu gdje se nalazi dvorac Romanovih i veliki park. Obišli smo malo park i vidjeli dvorac izvana. Na žalost vrijeme nas nije poslužilo za ništa više, kiša je lijevala tri dana nakon toga. Probili smo se do centra grada gdje sam imao zakazana noćenja te se smjestili u hostel. Pošto je padala jaka kiša nismo se puno šetali nego smo samo upoznali okolicu hostela. Kad je malo prestala potražio sam na internetu ima li kakav restoran s našom domaćom hranom i uspio pronaći jedan. Spustili smo se do tamo metroom. Ovaj puta karta izađe još manje, oko pet kuna i provjere su malo strožije zbog nedavnog terorističkog napada. Došli smo u restoran i pojeli pljeskavice i pastrmajlije. Na kraju smo saznali da tamo rade samo Rusi, a vlasnik restorana se zove Čedomir.

Vratili smo se metroom nazad prema hotelu, ali jednu stanicu dalje kako bi razgledali gradske kanale i obišli dio grada oko centra. Putem smo naišli na jednu čokolateriju gdje sam čak našao Lenjinovu bistu od bijele čokolade! Vratili smo se do hostela na noćenje. Drugi dan smo se spustili metroom ujutro na ispod Neve na drugu stranu. Obišli smo Petropavlovsku tvrđavu. U podne smo se zatekli tamo kad je top od 150 mm opalio. Onda smo dalje pješke prešli par mostova i došli do glavnog trga i Ermitaža.

Putovanje u Rusiju autom

Tu nas je uhvatio jaki pljusak i morali smo ući negdje da se ugrijemo i osušimo. Otišli smo na ručak i vratili se do hotela.

Popodne smo još malo obišli krug oko hostela i odmorili. Drugi dan cijelo jutro i dopodne je padala jaka kiša i nismo dugo kretali nigdje. Oko podneva spustili smo se metroom ispod Neve na drugu stranu i otpješačili jedan dio do krstarice Aurore. To je brod iz 19. stoljeća na kojem je 1917. počela Oktobarska revolucija. Čekali smo u redu za kartu pred brodom i opet je počela kiša. Nakon sat čekanja popeli smo se na palubu i razgledali topove i potpalublje. Brod je pretvoren u muzej, pun predmeta i slika iz doba Rusko-japanskog rata i Oktobarske revolucije pa čak i Drugog svjetskog rata gdje je korištena za bombardiranje njemačkih kopnenih napada na grad.

Nakom obilaska otišli smo na obližnji splav popiti čaj. Tamo nas je domaćin ponudio turističkom vožnjom po kanalima grada. Pristali smo jer je opet počela kiša, a brod nas može ostaviti blizu hostela. Karta za jednu osobu je nekih 40 kuna za sat i pol vožnje. Obišli smo glavne kanale i vidjeli dvadesetak gradskih mostova i nekoliko poznatih zgrada, među njima i Zimski dvorac. Kapetan nas je ostavio blizu hostela, tamo smo otišli u jedan restoran na jelo i onda lagano do hostela. Navečer sam s jednom Ruskinjom koju sam upoznao tih dana otišao na večeru i večernju šetnju gradom. Vratio sam se na spavanje, a sljedeći dan čekao nas je pokret, vožnja od 350 km do Tallinna. Planirali smo posjet Petergofu, drugom ruskom carskom dvoru koji nam je bio na putu, ali taj dan je padala najjača kiša, jedva se i vozilo. Putem do granice s Estonijom promet je bio rijedak.

Tu sam isto doživio zanimljivu epizodu: usred ničega, po jakom pljusku vidio sam jednog Rusa s trimerom kako kosi travu u livadi pored ceste, daleko od ičega…on sam. Tako smo još do granice stali na točenje plina i benzina i prošli jedan vojni punkt pred granicom. Prelazak nije dugo trajao i nastavili smo vožnju glavnom magistralom sjeverom Estonije do Tallinna. Stigli smo u rano poslijepodne u centar grada gdje sam imao rezervirano noćenje u hostelu. Pronašli smo parking i potražili hostel, u samoj pješačkoj zoni, unutar gradskih zidina. Onda je zasjalo sunce i ostatak dana je bio sunčan i hladan. Prošli smo cijelu gradsku jezgru oko ostataka zidina i kula, vidjeli smo glavni trg. Grad ima sjevernjačku arhitekturu, sličnu skandinavskoj. Posebno mi se svidio! Stali smo u jednoj pivnici na večeru i pivo te se vratili na noćenje. Drugi dan nas je čekalo 700 km vožnje ponovno u Rusiju, ovaj puta u Kalinjingrad. Krenuli smo oko osam sati i vozili se uz Baltičko more magistralom do Rige.

Zanimljivo je što na nekim mjestima magistrala ide i do 500 m od mora pa se kroz borovu šumu vidi more. Stali smo na jednom parkingu, prošetali plažom i slikali. Bilo je dosta hladno i vjetrovito. Inače temperature u Moskvi su bile 25-30 stupnjeva, u Sankt Peterburgu, na Baltiku i u Kalinjingradu 5-15 stupnjeva krajem osmog mjeseca. Došli smo do Rige, parkirali se negdje u centru. Tu me isto iznenadilo što imaju aparate za naplatu parkinga koji ne prima novac, nego samo kartice. Prošetali smo krug po centru i vratili se do auta. Bilo se dosta hladno, a mi nismo imali tople odjeće, a ni vremena. Trebalo je još oko 400 km vožnje do Kalinjingrada.

Do granice smo stigli relativno brzo i tamo ostali dva i pol sata. Procedura je ponovno bila složena i dugo smo čekali i ispunjavali papirologiju, najviše za auto. Došli smo u noć u Kalinjingrad i smjestili se u hostel. Tamo inače živi moj prijatelj Mihail Jašinski, zrakoplovni modelar s kojim smo imali dogovor za sastanak drugi dan u 10 sati. Mi smo se probudili i doručkovali te se odvezli na početak ulice kako bi ga sačekali. Čekali smo ga skoro sat vremena i onda tek kasnije kroz priču saznali da smo prešli u drugu vremensku zonu! Našli smo se u drugm hotelu s kolegama modelarima iz Moskve i Rige koji su došli kao i mi u Kalinjingrad na natjecanje u zrakoplovnom modelarstvu. Taj dan smo imali predviđen za druženje i trening s avionima. Prošetao sam se malo jednom ulicom dok smo čekali polazak i vidio dvojicu „gopnika“ na klupi s bocom vodke, vidno pijane koje je tjerao policajac oko 11 sati dopodne. Na žalost i to se događa, ali to je mentalitet sličan našem. Otišli smo zajedno autima u 30 km udaljeni Zelenogradsk u sportsku dvoranu na trening gdje smo se zadržali dobar dio dana. Po povratku Mihail nas je odveo sve u gradsku luku u jedan zabačeni restoran kazahstanske kuhinje.

Tu sam saznao da je on rodom iz Astane i htio nas je počastiti njihovim specijalitetima. Najeli smo se ovčetine i svinjetine s roštilja, kozačkog umaka od paradajza i bijelog luka, krumpira, sira i domaćeg kruha. Sve to smo zalili kozačkim crnim čajem s mlijekom, a na kraju je prijatelj iz Rige izvadio paket s riškom tortom, specijalitetom s viskijem. Nakon obilne večere vratili smo se u hostel na noćenje. Drugi dan smo se okupili i otišli ponovno u Zelenogradsk na natjecanje. Cijeli dan smo se družili i letili, a ja sam osvojio šesto mjesto. Poslije natjecanja još smo malo trenirali i mi smo otišli u Kalinjingrad na ručak. Naišli smo na neku talijansku pizzeriju, naručili pizze i pivo i jeli. Nisu me dobro razumjeli pa smo čekali drugu pizzu koja nije ni došla pa smo na kraju dobili drugu pizzu naknadno besplatno za ispriku. Nakon jela sastali smo se s modelarima da se pozdravimo i produžili dalje prema Poljskoj. Taj dan morali smo izaći iz Rusije jer nam je isticala viza. Imao sam rezervirano noćenje u apartmanu u Ketrzynu, gradu u sjevernoj Poljskoj, nekih 70 km od Kalinjingrada. Tri sata držali su nas na granici i pregledavali cijeli auto.

Čak sam morao na carini reći koliki je rezervoar za benzin i za plin da uvedu u sustav na naše ime i na ime auta… Napokon smo se pokrenuli i brzo smo našli smještaj. Gazde su već mislili da nećemo ni doći jer je bilo već skoro 11 sati. Naspavali smo se i ujutro doručkovali i obišli malo centar grada dok se nije otvorila mjenjačnica. Promijenili smo novac i otišli 10 km dalje do Vučje jazbine, hitlerovog štaba za vrijeme Drugog svjetskog rata. To mjesto je poznato i po atentatu s bombom 1944. Vožnja je kroz pust brežuljkasti kraj, a sama okolica Vučje jazbine je gusta šuma kroz koju probija uska cesta i pruga uz cestu. Tu smo platili ulaz i na početku parkirali auto. Vidjeli smo mapu cijelog kompleksa u šumi i krenuli u krug zadanom stazom. Ima nekih dvadesetak građevina u krugu i ispred svake ima legenda i opis za što je služila. Na početku nalaze se straže i bunkeri za goste i sastanke.

Upravo tu se dogodio neuspjeli atentat. Dalje dublje u šumi je i hitlerov osobni bunker. Svi bunkeri su u lošem stanju i ulaz je zabranjen, ali se mogu obići izvana. Po završetku obilaska produžili smo dalje kroz Mazuriju nazad prema Bialystioku. Tamo smo stigli oko podneva i našli se s joiš jednim kolegom zrakoplovnim modelarom iz Poljske. On se zove Andrzej Lukaszewicz i osim što je modelar on je i profesor na strojarskom fakultetu (a ja sam student strojarstva!). On nas je poveo kod svog kolege na ručak. Prvo sam mislio da taj kolega ima restoran pa idemo tamo, međutim on nas je odveo kod tipične poljske obitelji kući na ručak.

Lijepo su nas dočekali, bez obzira što se ne poznajemo. Zanimalo ih je puno stvari o Hrvatskoj jer su tamo nekad dolazili i ljetovali. Ručak je bio bogat s više sljedova, a pili smo i kompot. Pravi slavenski ručak! Pozdravili smo se i rastali jer je nas čekalo još 450 km vožnje po prometnoj magistrali na jug do Rzeszowa. Tamo sam u istom hostelu gdje smo već noćili imao rezervirano noćenje po povratku. Tamo smo se naspavali i uranili sljedeći dan, popili čaj i krenuli prema kući. Čekalo nas je zadnjih 600 km do kuće. To smo bez problema prošli, nije bilo zastoja na našoj granici i oko pet sati bili smo u Osijeku, a predvečer i u Valpovu. Rezultat putovanja je bilo 20 divnih dana, 6200 km pređenih našim autom po magistralama, autocestama i makadamu… Prošli smo sedam stranih država i posjetili četiri glavna grada.

Svaka lipa se višestruko isplatila!

Tekst pisao: Igor Nišević

Ostavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *