Putovanje u Sevilju – duh prave Španije

Jedno lijepo, pretprazničko, putovanje u Sevilju je potvrdilo još jednom moju ljubav prema sunčanom jugu i svemu što je vezano za njega. Sevilja je netaknuta Španija. Ona je sakrila u sebi sve ono što je istinski špansko i ljubomorno ga čuva od ostatka svijeta.

Sevilja je grad koride. Sevilja je grad najstrastvenijeg flamenka. Ona je i rodni grad Don Žuana, kao i mjesto gdje se odvija radnja opere Carmen. U Sevilji je nastao i planetarni hit Makarena – u njoj, jednostavno, sve vrvi od života, ljubavi i umjetnosti. Ona je grad koji istovremeno živi i u prošlosti i u sadašnjosti.

Stanovnici ovog lijepog grada su nasmijani, ljubazni, opušteni, vedri i puni života. Često ih možete vidjeti da sjede u baštama na kaldrmi, pijuckaju vino i uživaju. Pitala bih ih, koja je tajna bezbrižnog života – ali Seviljani (uglavnom) ne pričaju engleski jezik. Ne zanima ih, šta će im to? Na neki čudan način, ipak uspijemo da se sporazumijemo.

Decembar je mjesec, vani je ugodnih 18 stepeni. Sevilja je od Gibraltara udaljena svega 198 kilometara – znači, blizu smo Afrike. Rekla bih da je iznenađenje u decembru uživati na toj temperaturi, a onda se sjetih da se i kod nas zna desiti (nemojte tražiti logiku u tome), da nas neki zimski dan iznenadi svojom toplotom. Po cijelom gradu je božićna atmosfera i prati nas vesela španska pjesma – “Feliz Navidad, Feliz Navidad!”

Božić u Sevilji

U Sevilji ne možete, a da ne primjetite drvorede narandži. Čitave aleje. Razmišljam o tome šta bi prosječan Balkanac uradio da se nađe pred tolikim “besplatnim” narandžama, a onda se sjetih da možda nisu jestive. Nisam puno pitala o njima, samo sam uživala u nesvakidašnjem prizoru. Na drugu stranu, kad god sam u nekoj od prelijepih i osunčanih bašta kafića pokušala da poručim cijeđenu narandžu ili bar limunadu – blijedo su me gledali i rekli da imaju samo sokove u flašicama (one fabričke).

Seviljani vole da meze. Uz vino i pjesmu, naravno. Njihova meza se zove “tapas” i može sadržavati bilo šta. Njihov dan počinje tek oko deset sati ujutro. Rade dvokratno, tako da je u četrnaest sati vrijeme za odmor. S obzirom na geografsku poziciju Sevilje i njenih jedva šest metara nadmorske visine, vjerujem da je u ljetnom periodu u tim satima nemoguće raditi bilo šta drugo nego odmarati. Poslije sijeste (sijesta je popodnevni odmor), svi se uredno vraćaju svojim poslovima i rade do dugo u noć.

Turističke atrakcije možete naći na svakom koiraku. Čak ni danas nisam sigurna jesam li sve obišla što je bilo vrijedno za vidjeti u Sevilji, a sigurno je da mi je neka simpatična priča ostala neispričana. Svaka uličica – uska i kamena – kao i svaka kuća, je atrakcija sama za sebe. To je grad u kome možete da sanjarite dok šetate.

ulice Andaluzije

Katedrala u SeviljiŠto se tiče same arhitekture – Sevilja je prava lepeza stilova – arapski, gotski, renesansni, barokni… Ona je sačuvala sve ono što su u njoj ostavili razni vladari – Feničani, Rimljani, Mavari, Jevreji i Hrišćani.

Jedna od turističkih atrakcija koja je specifična samo za Sevilju je i bajkoviti Alkazar – raskošna kraljevska rezidencija sa palatama i čarobnim vrtovima. Arapi su započeli njenu gradnju oko 12. vijeka, a Hrišćani su kasnije nastavili njenu izrgradnju i proširenje.

Čuveni Magelan je izabrao baš Sevilju za svoj početak putovanja oko svijeta, kao i Amerigo Vespuči. Sevilja tako i danas čuva i geografske karte, makete brodova, tajne i slike jednog davnog vremena, nevjerovatnih kontrasta i priča. U neku ruku, Sevilja uspijeva zaustaviti vrijeme i u njoj zaista imate osjećaj da prolazite kroz istoriju – koja živi i danas, sa tradicijom i dušom.

Zato se ne treba čuditi što se i radnja opere Carmen odvija baš u Sevilji i što se i dan danas tamo odvijaju najbolje koride na svijetu (i da je za tu priliku nekada plakate pravio i sam Picaso).

Sevilja je grad za uživanje. Opijeni njenim šarmom i poslije nje u vama ostaje zauvijek nešto magično i bajkovito.

Putovanje u Sevilju

Mogla bih slobodno i da kažem da ljudi u Sevilji znaju tajnu kako uživati u životu – ovdje i sada. Njima nije potrebno da odu ko zna kuda da bi uživali. Oni od svojih dvorišta ili komšiluka prave mjesta “po svojoj mjeri” i stvaraju nove priče, novu umjetnost, muziku i tradiciju – poštujući i vjerno čuvajući ono što im vijekovima i pripada.

Tekst pisala: Dušica Stevanović

Ostavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *