Sippi Falls Uganda

Putovanje u Ugandu – magična Afrika

Putovanje u Ugandu me oduševilo. Taj svijet, u potpunosti drugačiji od svega što sam do tada poznavala me u potpunosti oborio sa nogu.

Sve je počelo dvije godine prije ponovnog susreta sa mojom domaćin porodicom u Briselu i ukrcavanja u avion za Kampalu, u Kiel-u, malom gradu na krajnjem sjeveru Njemačke u kojem sam živjela 10 mjeseci. Preskačući tih 10 mjeseci nevjerovatnih avantura, putovanja po Evropi, upoznavanja najneobičnijih ljudi i njemačke kulture, stižem do jutra svog 18og rođendana, pred sam kraj razmjene, kada mi je moja domaćin porodica u ruke stavila poklon bon : „Putovanje u Ugandu, juli 2017“!

U Entebbe slijećemo nekoliko sati nakon predviđenog vremena, a na aerodromu nas dočekuje moja „ njemačka sestra“ Solveig, koja je u to vrijeme već 10 mjeseci živjela i volontirala u gradu Kasana, u pokrajini Luweero, u Ugandi. U žurbi se slikamo za vizu, kupimo svoje torbe i odlazimo do auta gdje nas čekaju Nighty i Grace (Solly-ne afrička mama i sestra), izvinjavamo se više puta zbog zakašnjenja, na šta nam one veoma opušteno odgovaraju: „Relax, there’s no hurry. This is Africa!“.

Ta rečenica automatski postaje moto našeg putovanja.

Boda Boda motori, u glavnom gradu, Kampali

Prva destinacija: Kampala!

-Gradski prevoz u Kampali

Upozoreni smo da na ulicama glavnog grada, veliki fotoaparati ili smart telefoni vjerovatno neće biti dočekani sa oduševljenjem, pa smo se pobrinuli za to da uvijek ostanu u torbama. Iako moram priznati da nije uvijek bilo jednostavno, jer je toliko stvari koje sam željela da ovjekovječim. Ono što ipak jesam uspjela fotografisati jeste taksi park, nevjerovatnih dimenzija. Taksiji, koji funkcionišu tako što „kontakter“(osoba koja sjedi na suvozačevom mjestu) kroz prozor uzvikuje krajnju destinaciju, a vi mu mahnete kada čujete ono što vam treba, koji su licencirani da voze 14 ljudi, ali u koje, uz malo dobre volje i gimnastike, stane i po 25, koji voze mnogo brže nego što bi vjerovatno trebalo i u kojima uvijek upoznaš najmanje jednu osobu, na kojoj napola sjediš, činili su veliki dio našeg putovanja.

Po ulicama grada smo međutim koristili malo neobičniji, ali za prometne ulice, veoma praktičan vid prevoza: motore, zvane Boda Boda. Na početku nam nije bilo svejedno, ali ubrzo smo se navikli na njihov „rizični“ stil vožnje.

Pored taksija i Boda boda motora, do najudaljenijih dijelova Ugande vozili su nas busevi, u kojima smo proveli više vremena nego što smo planirali. Naime, u nedostatku bilo kakvog rasporeda ili reda vožnje, busevi u Ugandi kreću isključivo onda kada su puni. U tom slučaju nije loše malo zakasniti i doći zadnji, taman pred kretanje. Međutim, ne bi bilo fer reći da se ne isplati. Za put koji traje preko 8 sati, karte koštaju 2 eura po osobi.

(oko 4000 ugandskih šilinga vrijedi 1euro, pa smo tokom boravka u Ugandi, bar na trenutke, bili „milioneri“)

Kampala Uganda
Taksi park u centru grada

Škola u Kampali

Kroz proces upoznavanja sa Vivian, djevojčice koju „sponzorišemo“ (Sponzorstvo znači da uz posredstvo odgovarajuće organizacije na mjesečnom nivou bude uplaćena određena suma novca, nakon čega se radnici iz organizacije pobrinu da djevojčica ide u školu, ima hranu i vodu i zadovoljavajuće higijenske uslove), imali smo priliku da je posjetimo u školi.

Ukratko: nema uslova, ali ima truda. Ponekad i bez krova na glavi, u improvizovanim učionicama, sjedi i do 100 učenika u jednom razredu, pokušavajući da prati učitelja koji se na sve načine trudi da im približi engleski i matematiku (često u isto vrijeme).

U trenutku kada smo se pojavili u „školskom dvorištu“, nastava je automatski zaustavljena, jer se brzo pročulo da su u posjetu školi došli bijelci (Učitelji nisu imali šanse, malenci su istog trena istrčali iz učionica). Za mnoge od njih, to je bio prvi put da vide nekoga druge boje kože. Prišli su nam ozarenih lica i počeli tiho da spekulišu koji bi mogao biti razlog naše posjete.

Vivian, kao i drugari iz njenog razreda su znali da dolazimo, pa su nam čak pripremili i malu predstavu u kojoj su na engleskom sa entuzijazmom govorili o svojoj školi.

Upoznavanje sa djecom iz osnovnih i srednjih škola kao i sa njihovim sistemom školstva mi je veoma važno iskustvo. Iako je kliše, stvarno te natjera da razmisliš koliko ne koristiš sve što ti je dato samo zato što si rođen na određenom kontinentu.

Opšti haos u osnovnoj školi prilikom naše posjete
Škola u selu u blizini Kampale
Škola u selu u blizini Kampale
Jedna od učionica
Jedna od učionica

Borna-gain crkva u Luweeru

Jedno od iskustava koje zasigurno neću zaboraviti je odlazak u lokalnu crkvu u Luweeru, gdje su u crkvenom horu pjevale Solly i Grace. To je „Born-again“ crkva, koja je baš ono što zamišljate. Mnogo uzvika „Alleluja“, mnogo plesanja i veselja i jedna srećna zajednica koja se okuplja svake nedelje u jednoj napuštenoj građevini u kojoj se nalaze samo stolice, improvizovana bina i vrhunsko raspoloženje. Nakon mise, sveštenik poziva i nas (bijelce u prostoriji) da kažemo par riječi, a poslije toga prilazi bujica ljudi sa na hiljade dobronamjernih pitanja, na koja jednostavno ne postoje pravi odgovori: „How’s Germany?“, „What’s up in Europe?“, „Will you stay here?“, „Will you become Bornagain?“, ali i jedno na koje smo uvijek jednoglasno odgovarali: „Do you like it here?“.

U Ugandi, koja je bila engleska kolonija sve do 1962., zvanični jezik je ostao engleski, mada sa veoma jakim ali na neki način simpatičnim naglaskom. Pored engleskog, zvanični jezik Ugande je  i svahili. Međutim, skoro svako selo ima svoj „lokalni jezik“ što mnogo otežava komunikaciju, čak i između njih samih, a kamoli sa strancima.

Sa Vivian i njenom porodicom, ispred kuće u kojoj žive (nisu ljuti, samo nisu navikli na slikanje)
Sa pastorom i njegovom porodicom, nakon službe, ispred crkve

Safari

Nacionalni Park „Queen Elizabeth“ je nevjerovatan. Zastrašujuće je strahopoštovanje koje osjetiš dok posmatraš graciozni hod mladog lava (posebno kada je to jedan metar od auta u kojem se nalaziš) i uplašene poglede antilopa koje prate svaki njegov korak. Nenadani su naleti nježnosti kada ugledaš mladunče slona koje svoju majku prati u stopu, čvrsto se držeći za njen rep, i radosti kada nilski konj ganja ptičice koje mu uvijek uspiju izmaći za dlaku. Bratske borbe između mladunčadi divlje svinje, timski rad majmuna dok pokušavaju ukrasti bilo šta jestivo iz auta, trenuci nježnosti dva pelikana i ženka lava koja drijema u sjenci auta su učinili ovu „Safari avanturu“ posebnom.

Sa namjerom da napravim mnogo zanimljivih fotografija, „odlučila sam“ da je slikanje životinja koje su u mirnom stanju, „dosadno“. Jedna od pametnijih ideja, koju sam ikada imala, bila je da pokušam da preplašim životinju kako bih dobila „zanimljiviju sliku“. Umalo sam završila sa ugrizom majmuna, šamarom krilima ptice marabu i ubodom rogovima ali. ali… 
Slonovi u Africi

…isplatilo se

Priroda

Bilo da su to vodopadi visoki preko 100 metara, brojne visoravni i planine, kišne šume, Vikotrijino jezero, ili veličanstveni Nil, Uganda obiluje prirodnim bogatstvima koja oduzimaju dah.

U ovom slučaju, mislim da je to najlakše dočarati fotografijama.

Sippi Falls Uganda
Sippi Falls
Zalazak u nacionalnom parku „Queen Elizabeth“
Zalazak u nacionalnom parku „Queen Elizabeth“            
Jezero Bunyonyi (jedino u Ugandi, u kojem je dozvoljeno kupanje)
Na rijeci Nil
Obala jezera Viktorije
Obala jezera Viktorije

Ljudi i hrana u Ugandi

U više navrata imali smo priliku da isprobamo tradicionalna Ugandska jela. Prvi put je to bilo kod porodice djevojčice Vivian (a doček koji nam je njena porodica pripremila.. Vau!). Ples, muzika, najraskošnije haljine i najukusnija hrana.

Nighty i Grace nisu pjevale i plesale ali su nam pružile tako emotivnu i divnu dobrodošlicu uz, ponovo, najbolje Ugandske specijalitete. U više navrata smo ručali kod Nighty, ponekad joj i pomagali u skromnoj kuhinji koja se sastoji iz strašno male prostorije, par šerpi, i jednog „kola“ napravljenog od kamenja i vatre. Uglavnom smo jeli rukama (ne zato što nemaju escajg, već jednostavno zato što je zanimljivo). A hrana. H r a n a. Hraaaana. Toliko jednostavna, a toliko ukusna. Bilo da je to  „posho and beans“ ili „chicken stew with irish potatoes“ (što je prilično rijetko, jer je meso za većinu porodica luksuz), ili kuvane banane u kikiriki sosu (na slici) Nighty nas nijednom nije razočarala. Između ostalog, naučili smo praviti i saavršeni sok od marakuje, avokada i manga.

Sok od marakuje
Proces pravljenja soka od marakuje

Prvenstveno kroz ove dvije porodice, ali i mnoštvo drugih ljudi koje smo upoznali u toku našeg putovanja, približio nam se način života koji vode ovi ljudi. Većina stanovništva iz srednjih i nižih slojeva ne posjeduje nikakve elektronske uređaje, internet je rijetkost, a televizor luksuz. Živi se drugačije, jednostavnije i na prvi pogled, srećnije. Zadovoljni su onim što imaju, a da se razumijemo, nemaju mnogo. Nezavidni uslovi življenja poput hladne, nepitke vode, poljskog wc-a i spavanja pod mrežama koje štite (nikad 100%) od malaričnih komaraca su dio svakodnevnice stanovnika ove zemlje. Uprkos tome, rijetki su trenuci kada nećete vidjeti osmijehe na njihovim licima. A posebno na licima najmlađih. Dječica koja su nam toliko uljepšala boravak u Ugandi, a koja su samo željna brige i pažnje, često su nam bili najbolji vodiči. Gdje god da bi se našli, grupica malenaca bi išla sa nama uzvikujući „Bazungu, bazungu!“ (=bijelac) na sav glas, držeći nas za ruke i pokušavajući prozboriti koju na engleskom.

U posljednje vrijeme se sve više mladih ljudi interesuje za odlazak u Evropu na volonterski rad ili studije. Nažalost, ovakve ideje su i dalje za većinu stanovništva teško ostvarive, usljed finansijskih poteškoća.

putovanje u Ugandu
U sredini: Solveig, moja njemačka sestra, sa njene desne strane, Nighty, njena afrička mama, a sa desne strane Grace, njena afrička sestra. Skroz lijevo, njena prava, a moja njemačka mama, Isabelle. Skroz desno: ja.

Toliko je toga što moje skromne sposobnosti ne mogu da izraze riječima, ali jedno je sigurno, Afrika je kontinent koji se ne cijeni dovoljno, a koji nudi toliko toga dragocijenog. Interesovanje za beskrajno ljubazne ljude koji žive u (ne)uslovima, nama Evropljanima, nezamislivim je od velikog značaja. Vjerujte mi, brojne su stvari koje oni mogu nas da nauče.

Prve, nadam se ne i posljednje, tri sedmice koje sam provela na ovom kontinentu se ubrajaju u najljepše i najispunjenije dane mog života. Svaki dan je donosio sa sobom neočekivane, ali uvijek veoma dobrodošle avanture. Plovidba rame uz rame sa krokodilima iz Nila, plivanje u jedinom jezeru u državi u kojoj je to i sigurno: Bunyonyi Lake, cjenkanje na gradskim tržnicama, umalo ugovoreni brak (nesuđeni suprug je bio spreman da plati 200 krava za mene), prelazak preko ekvatora, najljepši zalasci i izlasci sunca i brojna druga neprocjenjiva sjećanja koja me vežu za ovu zemlju su garancija za to da je nikada neću zaboraviti.

Do viđenja!

Tekst pisala: Tamara Lukić

Tekst je nastao u sklopu putopisno konkursa u saradnji sa agencijom Travel office iz Banjaluke.

Ostavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

1 comment