Maja Diljkan i njena priča što južnije to sdušnije

Što južnije, to sdušnije! :)

S toliko oduševljenja sam se jutros probudila u sred Rio de Ženeira da se još uvijek pitam kako li je san zavarao budno stanje. Poruka koju sam našla pored kreveta sa mojim imenom i zastavom BIH, kolač na stolu u kuhinji koji je moj domaćin lično napravio za dobrodošlicu, su najava jednog divnog dana. Osmijeh nije mogao da se ispere sa lica. Nikad nisam imuna na ljude koji umiju riječima, pojavom, prisustvom da unesu radost u život.

One koji ostavljaju neizbrisive tragove samo svojim postojanjem. Prosto se prime za srce i život postane narkoman. Javlja se stalna potreba za takvim drogama. Jedini rizik od ove ovisnosti je što svijet u tebi postaje veći, a ovaj spoljašnji sve manji. Ima takvih ljudi, ima na svim stranama svijeta. Univerzum je bio izričito darežljiv prema Latinoamerikancima. Što južnije, to sdušnije!

Maja Diljkan i njena priča što južnije to sdušnije

Moje dvadesetčetveročasovno putovanje iz Banja Luke do Brazila djelovalo je mnogo kraće nego što zvuči zahvaljujući ljudima koji su u ovim avanturama uvijek mirođija. Ipak, ovaj put su glavni sastojci. Podijelih pola svoga jučerašnjeg putovanja sa jednom Brazilkom. U momento kada je sjedala pored mene na letu iz Ciriha do Rija, nisam ni slutila da će do kraja putovanja da me pozove kod sebe u goste. Većinu vremena svaka od nas je bila u svom svijetu. Govorila je tišina. Nisam mogla da se odbranim od misli, treniranja nestrpljenja, zamišljanja susreta sa prijateljima na aerodromu, neopisive želje da se opet nađem u Južnoj Americi. Tražila sam negdje u glavi odgovore na pitanja koja su mi postavljali prethodni saputnici “otkud tolika ljubav prema latinoameričkoj kulturi”?

Onda sam shvatila da na pogrešnom mjestu tražim. Razume, isključi se. Očima progutani film o brazilskoj legendi fudbala, Peleu, svojom porukom je potvrdio da je srce to koje zna odgovor. U trenutku kad su i njene i moje misli došle do zaključka da let predugo traje, počele smo konverzaciju. Uporno jurimo noć,a ona izmiče za punih pet sati u odnosu na Evropu što je učinilo da nam dan bude duži od uobičajenog. Na temu vremena nadovezale smo putovanja, preselile se na motiv mog putovanja u Rio, stigle do ovog o čemu upravo pisah i završile preporukama kako da iskoristim najbolje svoje vrijeme u Brazilu.

Do sada, na svoj bosanski pasoš bila sam ponosna samo u prilikama kad shvatim da sam edemska vrsta u području u koje putujem. Toliko da uvijek imam spremnu priču za onoga čiji mi izraz lica kaže da ne zna gdje se Bosna i Hercegovina nalazi na karti. Sa Latinoamerikancima mi je uvijek lako. Povučem paralelu sa njihovom kulturom i krenem od sličnosti, završim učenjem riječi iz našeg jezika. U poređenju sa državnim uređenjem, istorijom, dođe kao najjednostavniji detalj. Elem, nas dvije smo druženje privele kraju pričom o akcentima i riječima iz neformalnog govora Brazilaca. Na pasoškoj kontroli smo se izgrlile uz obećanje da se vidimo u Região dos Lagos.

Naoružana papirologijom, približavam se službenom radniku na šalteru. Nećete vjerovati, toliko je pitom da sam se osvrnula da pogledam oko sebe, jesam li kojim slučajem pogriješila. “Boa noite”, “Obrigada”, ma i sama želja da im se obratiš na portugalskom izmamiće im najljepše osmijehe. Sve te situacije učiniše da se osjećam kao da sam sve vrijeme bila isčekivana sa velikim nestrpljenjem ovdje. Za neke zasigurno znam da je tako. Potrčah da ih zagrlim i da popijemo davno obećano pivo. Prijateljica i prijatelj stajali su ispred. Toliko sam bila radosna što ih konačno vidim da bih najradije sve stvari bacila sa sebe. Razum me ozbiljno shvatio, isključio se, osjetim to po reakcijama. Vrištala bih od sreće što sam ponovo u Južnoj Americi. Srca mi u očima jer na sve strane gledam radnu uniformu volontera u kojoj ću se za par dana i ja naći. Euforija Olimpijskih igara me sustigla već u avionu. Veliki broj ekipa siglo je upravo sad.

Vozimo se od aerodroma do apartmana u kom me čekaju cimeri i vlasnik. Spoznajem da je Rio sve osim onog što google ili youtube spot voli da prikaže. Realnost je potpuno drugačija. Iza nekih plastičnih ograda vire favele. Saznanje da prolazim kroz najopasnije nije da mi prija, ali ne osjećam ni strah. Glad za upoznavanjem onog pravog riodeženeirovskog života zavladala je u trenutku. Toliko drugačije od svega što sam do sad vidjela. Počinjem da shvatam redoslijed nekih prethodnih dešavanja u svom životu. Zapravo put u Argentinu je bio uvertira u ono što me ovdje čeka, u suprotnom nikad Brazil ne bih doživjela na pravi način. Ubrzo (iz perspektive očiju prebrzo) smo stigli do smještaja. Domaćin i cimeri su me s porukom dobrodošlice dočekali u stanu. Ni sama ne znam kako je uspio da nas tako izmiješa, ali svaka mu čast na tome. Volonterska iskustva, priče sa Olimpijade, kao inezaboravne uspomene koje slijede dijeliću sa cimerkama iz Francuske, Kolumbije i Brazila, ali i cimerima iz Njemačke, Engleske, Indije. I ovdje vlada onaj isti osjećaj sa aerodroma. Dobrodošla sam u pravom smislu te riječi.

Da bi avantura počela na pravi način, drugari su odlučili da me već u prvi sat pretvore u lokalca. Caipirinha i pečena piletina sa lukom mirisali su sa stola u jednom lokalnom baru. Samo uši primjećuju da sam u novoj sredini, drugo ništa ne daje takve znake. Najviše sam se obradovala saznanju da se ta piletina jede rukama. Mislim da sam se već zaljubila u Brazil:) iako se ne sjećam se da sam ikad bila odljubljena:)Neopisivo sam srećna zbog poruke koju nosi ovaj grad. Ovdje nema ograničenja, ovdje nema pravila, ovdje se živi punim plućima, srcem, ovdje se živi samba, ovdje se slavi život, ovdje je osmijeh od svakog problema veći, ovdje je svako takav dobrodošao.

Tekst pisala blogerka Maja Dikljan. Pratite njene inspirativne priče na ovom mjestu.

Ostavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *