• Meni
  • Meni

Kategorija - Moji putopisi

92 priče

Moji putopisi, mjesto u kojem dijelim svoja iskustva i uspomene sa putovanja sa ciljem da pomognemo budućim putnicima.

zalazak sunca u Grčkoj

Čarobna Parga – [vodič za putovanje u raj]

15/03/201521 comments

Koliko je vas čulo za Pargu? Vjerovatno ne baš mnogo, mada dok godine budu prolazile, vjerovatno će oni koji zalutaju na ovaj sajt dobro znati o čemu se radi,  jer Parga iz godine u godinu postaje jedna od najposjećenijih destinacija Grčke. Jedan brzi info za sve one koji su gledali Sulejmana Veličanstvenog, Parga je dobila ime po Pargaliju iz te serije. Meni je to...

KINA III dio Povlačim sve dobro što sam rekao u Kini. U stvari, izvinjavam se čitaoče. Kina je lijepa zemlja koja vjerovatno nudi mnogo toga svakom putniku. Ovo nema veze sa njom. Povlačim prethodno napisano da Kinezi ipak možda imaju malo logike i da nisu tako loši. Zanimljivo je da se u ovoj zemlji tokom godina pojavila gomila moćnih stvari. Poslali su ljude na mjesec, organizovali jednu od najboljih Olimpijada ikada, stvorili neke od najvećih gradova u istoriji, ali još uvijek nisu uspjeli da dokuče značenje termina logika. Evo šta se desilo jutros. Nakon sigurno 76 pokušaja da pronađemo nekoga ko priča engleski, konačno uspjevamo da saznamo kako da stignemo na kauč kod Nje. Iako Ona, ima svoje ime, predlažem da je za potrebu ove priče oslovljavamo sa Kruela de Vil ili Gospodarica zla, jer mislim da joj to bolje stoji. Stan u kojem stanuje sa svojom cimerkom, hemičarkom rodom iz manje kineske provincije, koja toliko zauzeta oko svojih ispita, gotovo ne stiže ni da registruje naš dolazak, klasičan je komunistički stan, koji u mnogome podsjeća na stanove naših baka i deda. Šareni kauči sa mnogo boja iz kojih dopire onaj poseban miris ustajalog. Drveni regali dominantne crne boje sa metalnim ručkama koji prekrivaju čitave zidove, ostavljajući ono malo slobodnog prostora na zidovima na kojem stoje okačene neke stare slike. Šporet i veš mašina, preslikani su oni koje smo nekada i sami koristili, samo što na njima ne piše Rade Končar. Ne piše ništa. Provodi nas kroz svoj stan, pokazujući nam i prostran kauč na kojem ćemo spavati, gdje ostavljamo naše stvari. - Jeste li za čaj? – upita nas krajnje ljubazno, praveći sebi kafu u kuhinji. - Može. Može jedan čaj. - Da li imaš šolju? Mi nemam čaša ovdje? - Ne, nemam. – rekoh zbunjen. Slušajući kako porculanski tanjiri i posude udaraju jedan od drugi dok traži nešto u šta može da uspe čaj, dovikujemo se razgovarajući o životu u njenoj zemlji. Pažljivo je slušam dok mi priča o ljudskim pravima u Kini i njihovom nepostojanju, gotovo nevjerujući za priču u kojoj su njenog prijatelji priveli samo zato što je putem aplikacije Vi čet, pisao nešto protiv predsjednika. Nastavak u komentaru...
Ljepota hramova Kine. 😍 Uskoro akcija na #QatarAirways za letove za ovu zemlju. Pratite objave.
Ljudi, jeste za jednu nagradnu igru? 🤗 S obzirom na to da mi dosta vas piše za savjete za putovanja, odlučio sam da napravim posebnu nagradnu igru u kojoj ću troje ljudi u tri sedmice odvesti na neku dobru klopu i @staropramen.beer i gdje ćemo zajedno pričati o putovanjima, egzotičnim destinacijama, stranim jezicima i svemu što vas zanima😊 Ideja je da nam bude baš dobro i da se fino družimo. Kako učestvovati? U komentar napišite jednu stvar koju biste me pitali kada se vidimo. Nagradna igra traje do 15.12. a druženje će biti čim dodjem sa puta 😁 #staropramen
KINA - II dio Od izlaska sa aerodroma, cjenkanjem sa taksistom koji nam samo priča na kineskom, noćenju u kojem nismo imali smještaja, ustajanja ujutro, zaustavljanja 167 Kineza kako bismo pronašli jednog koji koliko toliko priča engleski i odlaska na Couchsurfing kod Vendi, desilo se još niz sasvim nelogičnih stvari, o kojima ću više pisati u knjizi sa ovog putovanja. Prošla bi Nova godina ako bih krenuo da pišem o svemu šta se izdešavalo, a i treba mi da sjednem kako bih i sam pokušao da shvatim šta se sve izdešavalo. Ali bez obzira na sve te momente, kao i dalju nemoć da pobliže razumijem kineski narod i shvatim njihovu logiku ako ona uopšte postoji, grad u kojem se nalazimo, čini se mnogo dobar. Ovo je glavni grad pokrajine Junan i jedan od najčistijih gradova čitave Kine. Sigurno vam nisam pričao, ali prije dvije godine, imao sam želju da dođem da radim u Kinu, baš ovdje, u ovaj Kunming, ponajviše radi njegovog vazduha i dobre klime. Kažu da je ovo grad vječnog proljeća, a temperature tokom čitave godine, se kreću od 10 do 25 stepeni. Grad je inače smješten na nadmorskoj visini od skoro 2000 metara, te iako imaš osjećaj da si na planini, oko sebe imaš razvijen grad, nalik na američke, iz kojeg u kojem god pravcu pogledaš, izviru džinovski neboderi. Dopada mi se količina parkova koje vidim ovdje, kao i nerelano čiste ulice. Iako 6,5 miliona ljudi obitava u ovom mjestu, a gužve su poprilično kineske, na ulicama, metrou, niti bilo kojem drugom mjestu, nema niti jednog bačenog papira. Toliko vode računa o čistoći da postoji posebno zanimanje žene koja na dnu pokretnih stepenica, stoji i drži krpu na jednom djelu, kako bi obrisala bilo kakvu prašinu i prljavštinu koja se pojavi. Jeste da i dalje ne uspjevamo da pronađemo nekoga ko koliko toliko priča engleski, trenutno mi i ne smeta toliko. Vani je sunce. Grad je sjajan. Sa dobrim sam prijateljima. Biće da Kina i nije tako loša. #QatarAirways #goingplacestogether #kunming
Normalno je imati velike želje i planove. Imati ambicije. Jedino tako možemo da napredujemo i idemo dalje. Koja je poenta života, ako ne postoji nešto čemu težimo ovoga trenutka. Zato moram da te pitam jednu stvar. Ako bi u narednoj godini imao pravo na samo jednu želju, jednu jedinu, šta bi poželio? Šta je to što bi te učinilo najsrećnijom osobom na planeti? Šta je tvoj ključ za sreću i da li si je već pronašao? 😊 Powered by @naturavita.bih #Pričeosrećiuzčaj
KINA - I dio Stojimo u redu već previše dugo. Naši pasoši carinicima na kineskoj granici izgledaju neobično zanimljivi, te ih kao mala djeca kada od roditelja dobiju novu igračku, okreću sa svih strana, analizirajući ih široko otvorenih očiju, gotovo ne trepćući. Policajac ispred mene, posebno je zainteresovan za početnu stranu mog pasoša, te vrhovima svojih prstiju, prelazi preko njegove teksture, ispitujući materijal od kojeg je napravljen. Bez da me i jednoga trenutka pogleda direktno u oči, samo se okrenuo ka policajcu iza njega, koji nam je potomol prišao i bez ikakvog objašnjenja, jedno po jedno, odve u nepoznatnom pravcu, smještajući nas u nekakvu improvizovanu sobu, smještenu na samoj liniji koja označava ulaz u zemlju. Soba je dosadno bijela, nalik na bolničke, a jedino što joj daje trunku živosti je plava klupa na kojoj upravo sjedimo zajedno sa jednom Amerikankom iz Jute. Ni ona, kao ni mi, ne razumije zašto je ovdje. Niko ne želi ništa da nam kaže. Jedino što nam je rečeno je da čekamo. Pokušavajući od nje da dobijemo koju informaciju više, ne uspjevamo da izvučemo mnogo, jer nam carinici ponovo dolaze i govore ovoga puta da se vratimo nazad na kontrolu za pasoš. Amerikanka ostaje u sobi. Osvrćući se oko sebe, shvaćam da smo jedini putnici koji su ostali na aerodromu. Sablasno je prazno. Tiho. Samo nas četvero i dva carinika. Isti onaj carinik od maloprije, ponovo nas poziva na provjeru. Nastaje neki deža vu, samo ovoga puta Dejan i Jovana prolaze bez ikakvih problema, te izlaze napolje. Mene i Igora ponovo zadržavaju i dodatno provjeravaju. Dok stojim ispred njega, posmatrajući kako detaljno analizira svaki pečat u mom pasošu, uopšte se ne brinem da ovaj put može nešto da se desi. U svojoj glavi, ja sam već u sobi. Fino se istuširao i naspavao. Oprao zube, onako fino od tri minute, pokrio se dekom i legao da spavam. Uz to sam i konano načeo ovu čokoladu koji držim u rancu, a koju nikako da otvorim. Ali biće da on ima neke druge planove. Nastavak u komentaru... Powered by #QatarAirways
Ovo će biti moja posljednja objava iz Mjanmara. Neću mnogo da pišem ovoga puta. Ostavljam vas da uživate u fotografijama ove nevjerovatne zemlje. Nadam se da ste kroz moje priče dobili bolju sliku kako ova destinacija izgleda, a ja vam onako od srca preporučujem da je posjetite. Gotovo nedirnuta turistima, egzotična, ultra jeftina, šarena. Zemlja ljudi srca tako toplog, koje može da otopi snijeg susjednog Nepala. ❤️ Uskoro stižu priče iz Kine. Powered by #QatarAirways #mandalay #myanmar #myanmartravel #mandalaybay #goingplacestogether #myanmartrip
Sigurno stigavši u Mandalaj i rastavši se sa simpatičnim tipovima koji su nas zamalo zaključali u prikolicu i odveli u nepoznato, došli smo u ovaj grad od kojeg u neku ruku najviše i očekujem na čitavom putovanju po Mjanmaru. Nisam siguran da li je moj imenjak Robi o njemu pjevao zarad njegove ljepote ili je ipak nešto drugo u pitanju, ali već na ulazu u grad, primijeti se razlika u odnosu na sve ono što sam do sada vidio u ovoj zemlji. Ulice ovdje izgledaju dosta čistije, a saobraćaja je mnogo manje nego u Jangonu. Nema buke ni galame, a opet nije pretiho. Nekako je taman. Možda je rano davati ishitrene zaključke, ali ako je Jangon džinovski i divlji, a Bagan mali i pomalo ušuškan, Mandalaj je tu negdje između. Ne prevelik da ti trebaju sati da ideš sa kraja na kraj, a opet ne mali, da se u njemu smoriš. Imam neki osjećaj da će mi se dopasti ovo mjesto. Po izlasku iz smještaja to veče, kada sam uz dosta muke uspio da sperem nekoliko slojeva prašine koje sam imao na sebi, konačno sam osjetio svježinu u vazduhu. Klima ovdje nevjerovatno je prijatna i po prvi put otkako sam u Aziji nije mi vruće. Osjećam se kao da sam negdje na moru u Hrvatskoj. Šetam dugačkom rivom, uživam u mirisu ljeta koji spada među najbolje mirise ovoga svijeta, uz onaj od kokosa i tek otvorenih loptica za tenis. Nikada nisam razmišljao da živim u Mjanmaru, ali ako bih se selio u ovu zemlju, doselio bih se baš ovdje. Iako grad nema more, lako bi se prevario čovjek i pomislio da je tu negdje iza ugla, samo ga zaklanjaju nestvarni hramovi koji okružuju kojih ima na svakom ćošku. Sve je nekako laganica. Ljudi djeluju kao da su u mnogo manjoj žurbi nego u Jangonu, a saobraćaj sada nije tako napadan. Kroz čiste ulice na kojima rijetko može nekakvo smeće da se vidi, ponekad čak zapuše lagani povjetarac, dolazeći sa obližnje rijeke koja prolazi ovuda. Mandalaj je savršen ljudi. Ovo je bez dileme i najsadržajniji grad u zemlji. Toliko toga ima da se radi ovdje, da imam osjećaj da koliko god vremena bih proveo u Mandalaju, uvijek bi ostao neki njegov dio, koji bi čekao da ga istražim. Nastavak priče u komentaru ispod... Powered by #qatarairways
Razmišljajući kako smo upravo sjeli u auto potpunog stranca o kojem ne znamo baš ništa i gotovo mu dozvolili da nas zaključa u svojoj prikolici koja sluti da su se u njoj nekada dešavale mnoge sumnjive stvari, obično bi trebala da bude zabrinjavajuća pojava, ali jedino osjećanje koje smo imali ovoga momenta, bila je čista sreća. Bar dobrih pet minuta, smijali smo se situaciji u kojoj se nalazimo, da je na kraju vilica gotovo počela da me boli. Ne sjećam se koliko je prošlo od kad sam se posljednji put ovoliko smijao i kada mi je bilo toliko svejedno za sve što se dešava oko mene. Ova prikolica sada je izgledala kao najljepše mjesto na svijetu i niti on ni ja, ovoga trenutka nismo željeli da budemo nigdje drugo. Razmišljam da li u našem jeziku postoje pridjevi da opišu ovoliki stepen zadovoljstva koji neko može da osjeća? Čak i Maria Izabela izgleda da uživa, naslonjena na istrošenu gumu od točka koja je stojala u desnom ćošku. Nije bitno ni što je put kojim se sada vozimo, nalik na seoski makadam, gdje dok ležimo, osjetimo svaku izbočinu na koju naletimo, koja iznova stvori novu bol u našim tijelima. Ne smeta nam prašina koja se svako malo izdigne sa puta pa moramo majicama glave da pokrivamo. Ovoga trenutka nas zvanično baš boli briga. Taman i da se ponovo zarati ili da na zemlju krenu da padaju džinovske komete, ovoga trenutka ništa nije bitno. Uživamo u spontanom mahanju motorima koji prolaze pored nas, vičući im mingalabar i tata (pozdravi na lokalnom jeziku) i gledajući njihove široke osmijehe dok nas otpozdravljaju. Ponekad vičemo “help help” praveći se da smo zatvoreni u prikolici, smijući se nekoliko sekundi kasnije i ponovo im mašući, a oni nam ponovo otpozdravljajući. Zanimljivo je kako ti je nekada u životu tako malo potrebno da budeš srećan. U Mjanmaru sam već skoro deset dana. Vidjeli smo neke neralno lijepe stvari, kakve sam do prije par godina samo mogao sanjati da ću vidjeti. Upoznao sam toliko divne ljude, da me je njihova skromnost i veličina, nekoliko puta posramila. Upoznao sam i Diega. A eto, ono što mi je izmamilo onaj naijskreniji osmijeh, je jedna prašnjava prikolica u nedođiji Mjanmara. #Pričeosrećiuzčaj Powered by @naturavita.bih