Poštovanje, ljubaznost, pristojnost, velikodušnost, srdačnost. Sve su to osobine Japanaca. Moje ime je Mateo, imam 26 godina i ovo je priča o mojih 26 dana u zemlji izlazećeg Sunca. Odmah da odgovorim na pitanje kako sam sve ovo financirao – jednostavno. Dva tjedna sam radio kao teniski sudac u gradovima Hamamatsu i Nagoya, 11 dana sam posvetio obilasku gradova Tokyo, Yokohama, Kyoto, Nara, Osaka i Takamatsu.
Spomenuti gradovi dio su dva velika otoka, Honshu i Shikoku. Potonji ujedno slovi i za najnenaseljeniji japanski otok (kažu samo oko četiri milijuna stanovnika). Vjerujem kako Vam je geografija jača strana te da nema potrebe objašnjavati gdje se nalazi Japan.
TOKYO je bio moja prva stanica. Glavni grad, s okolicom jedan od najmnogoljudnijih gradova na svijetu. Ostao sam nešto više od tri dana. Smjestio sam se u četvrt Asakusa.
Odabrao sam ju zbog blizine aerodroma Haneda (45 min vlakovima) te zbog toga što imaju hostel čija je recepcija otvorena cijelu noć (to nije lako pronaći u Japanu). Započinjem obilazak i već najbliža atrakcija mi je ujedno i najdraža u Tokyju – najstariji i najvažniji budistički hram – Senso-ji. Sunčano vrijeme, loša prilagodba na valutu te olako potrošen novac obilježili su moj prvi dan.
Koliko je ustvari Tokyo velik otkrivam i učeći kako funkcionira javni prijevoz, Tokyo ima 14 metro linija. Sljedećih dana uslijedila je kiša. Obzirom da svi hosteli i hoteli nude besplatne kišobrane, nastavio sam s obilaskom. Izdvojio bih posjet najstarijem japanskom zoološkom vrtu Ueno, zatim odlazak na besplatni vidikovac u Metropolitan zgradu (šteta što je vani bilo kišovito i maglovito, navodno se zna vidjeti planina Fuji), riblja tržnica Tsukiji (ako si budan između 4h i 6h ujutro navrati na aukciju svježe ribe) te još mnoge četvrti čije su glavne ”znamenitosti” velebne, moderne zgrade.
Osim samih obilazaka i istraživanja, jedan od meni najdražih trenutaka zbio se već prvog dana.
Jesam li sa Malte?
Nosio sam majicu s natpisom ”Malta”, kupio sam si ručak i sjeo za stol u šoping centru. Pored mene su bila dva bračna para, jedan gospodin mi se obratio i pitao da li to piše ”Malta” i jesam li ja s Malte?
Kada sam objasnio odakle sam i zašto ta majica, rekli su mi da su svi oni s Malte i eto tako smo mi imali jednu zanimljivu pauzu za ručak razgovarajući o našim putevima te o samoj dalekoj i prekrasnoj Malti.
YOKOHAMA je drugi grad ali ustvari dio cjeline što Tokyo čini najmnogoljudnijim na svijetu. Skoro pa ne izlazeći iz metroa i vlakova što čine javni prijevoz (jedan vlak dođe do zadnje stanice, moraš ostati u njemu i on postaje druga linija i nova ruta). Zašto sam tu?
Bizaran razlog s obzirom da sam u Japanu, Yokohama je poznata po svojoj velikoj Kineskoj četvrti, ”Yokohama Chinatown”. Brojni restorani i štandovi s uličnom hranom po solidnim cijenama (od 100 yena za komad, cca 0,8 eura), slastičarnice i trgovine sa slatkišima te manje ulice prepune iznajmljenih prostora u kojima razne gospođe čitaju iz dlanova. S obzirom da sam već izdvojio nešto novčića za vlak do ovdje, odlučio sam se i za večernju šetnju uz Tihi Ocean.
Ne bih ni pisao o tome da nisam naišao na nekoliko šatora, veliki broj mladih ljudi, glazbu i bezbroj krigli s pivom, bio je to Yokohama Oktoberfest.
Hamamatsu i NAGOYU ću osim kiše pamtiti i po nekoliko drugih stvari. Nikad nisam čuo za te gradove sve do dolaska ovdje, Nagoya je četvrti najveći japanski grad. Zahvaljujući teniskim turnirima isprobao sam i onaj najbrži vlak na svijetu, Shinkansen. Osim njegove udobnosti, čistoće, brzine i točnosti izdvojio bih i kako nije baš ugodno kada se mimoiđe s drugim Shinkansenom, sve se trese i ne znaš što te snašlo.
Cijene nisu baš pristupačne pa zato i nisu baš popunjeni, za svojih oko 2h vožnje sam platio 65€. Postoji tzv. JR Pass koji omogućuje vožnju svim japanskim vlakovima kroz određeni period – mogu ga nabaviti turisti. Po meni se isplati ako želiš provesti dosta vremena putujući ali ujedno on sam utječe na Vašu spontanost i ostale planove.
Hamamatsu je ponudio razne riblje specijalitete, a ja baš i nisam neki ljubitelj svega što se nalazi u moru.
Probao sam, postavio sam si izazove, izgubio sam nekoliko kilograma i svakim danom sam se najviše veselio doručku. Pojeo sam čak i sirovu ribu.
Kada putujete u Japan i smješteni ste u hotele, važno je upamtiti jednu stvar. Neki bolji hoteli Vam nude opciju da ne pospremaju Vašu sobu svaki dan, ako stavite odgovarajuću oznaku na vrata, taj dan Vam neće počistiti sobu ili promijeniti ručnike, a zauzvrat ćete dobiti oko 4-5€/dan u obliku bonova koji Vas čekaju na hotelskoj recepciji i možete ih iskoristiti za bilo što u hotelskoj ponudi (restoran, trgovina, suveniri, spa itd.).
Ja sam to saznao predzadnji dan. Za Nagoyu bih volio istaknuti kako smo odlučili otići na japansku večeru, a nisam imao pojma što je specijalitet u Nagoyi. S obzirom na moja neprijateljstvo s plodovima mora, bio sam skeptičan na što ću potrošiti svoj novac. Na moju sreću, glavni specijalitet ovog grada su pileća krilca.
KYOTO je bivši carski glavni grad Japana, mnogo ljudi kaže i najljepši japanski grad – složio bih se. Nedovoljna dva dana sam proveo ondje. Rekao bih turistički najpopularniji i najgužvovitiji grad. Zlatni hram, šuma bambusa, Fushimi Inari Shrine i ostale atrakcije ostavile su me bez daha, definitivno jedan od mojih najdražih i najljepših gradova. Za razliku od Tokya, ovdje se plaćaju ulaznice za nekoliko atrakcija.
Cijene su razumne (u odnosu na Europu), otprilike plaćate po hramu od 2€ do 5€ (šuma bambusa i Inari Shrine su besplatni).
Osim navedenih znamenitosti, izdvojio bih park s majmunima gdje oni nisu u kavezima već slobodno šeću. Iz tog parka se pruža prekrasan pogled na grad te samo središte grada koje nudi živu i veselu atmosferu tijekom cijele večeri.
Nedaleko Kyota nalazi se grad NARA, poznat po pitomim srnama koje slobodno šetaju te po hramu gdje se nalazi najveći drveni kip Bude na svijetu. Obilazak parka ustvari potraje jako dugo te je besplatan, neki hramovi i botanički vrt se dodatno plaćaju, cijene okvirno oko 4€. Unutar hrama u kojem sjedi ”najveći” Buda, nalazi se drveni stup unutar kojeg je rupa. Ako se provučeš kroz tu rupu, imat ćeš sreće cijeli život.
Nažalost, rupa je veličine da otprilike kroz nju prođe dijete nižih razreda osnovne škole (i mlađe). Moraš biti mršav i sitan. Tijekom šetnje parkom, nudi Vam se i mogućnost hranjenja srna. Hrana se prodaje na svakom koraku i cijena paketa od desetak tih ”pločica” je oko 3€.
OSAKA je potpuna suprotnost svim japanskim gradovima. Stanovnici ovog grada žele biti suprotnost, sve je različito osim vožnje po lijevoj strani ceste. Prvi dojam o gradu bio je da sam opet bliže Balkanu, mladići piju pivo na ulici, dosta je neuredno i nekako puno opuštenije u odnosu na ostale gradove. S obzirom da nisam imao nikakve druge spoznaje o gradu, pitao sam na recepciji hostela.
Imam dva dana, što da obiđem?
Ni oni nisu znali što da mi preporuče osim dvorca i onda smo pregledavajući mape i promotivne letke pronašli tzv. Osaka Card. To je bio moj najbolji potez cjelokupnog putovanja u Japan. Dvodnevnu kartu sam platio oko 26€.
Obilazak naizgled dosadnog grada pretvorio se u pustolovinu. Ta karta mi je omogućila uključen besplatni obilazak 38 znamenitosti, besplatan javni prijevoz i popuste u još oko tridesetak znamenitosti i restorana. Unutar 36h, kvalitetno sam obišao njih 12. Između ostalog, bili su tu dvorac, tri krstarenja, muzej ”grad unutar grada”, vidikovci, japanski spa itd. Cjenovno gledano bez javnog prijevoza, u normalnim okolnostima to bi me sve koštalo oko 90€.
Najveći doživljaj je ustvari taj famozni japanski spa, nisam ni znao gdje idem. Skinuo sam obuću, iznajmio ručnik i ušao u prostoriju prepunu golih muškaraca (odvojeni su muškarci i žene). Temperatura unutarnjih i vanjskih, običnih i masažnih bazena je između 38 i 43 celzijeva stupnja. Prepustio sam se i uživao, isplatilo se.
TAKAMATSU, otok SHIKOKU bilo je moje posljednje odredište. Besplatno sam se vozio trajektom od Kobea do Takamatsua oko 5h. Besplatno zato jer sam turist te zato jer sam pronašao promotivni letak kompanije Jumbo Ferry. Potrebno je bilo popuniti letak, predočiti putovnicu i karta za trajekt je tvoja, uštedio sam oko 25€.
Također, ispunio sam i jednu anketu o mojem boravku u Japanu i dobio besplatnu kavu na trajektu. Dočekao me jak vjetar i nekoliko stupnjeva niže temperature. Najviše me se dojmio park Ritsurin, najljepši koji sam dosad posjetio u životu. Cijena je bila oko 3€.
Kao smještaj sam koristio Airbnb, domaćin je bio Gakusei, otprilike moj vršnjak i momak koji je nebrojeno puta pitao pijem li alkohol i hoću li se napiti s njim. Odveo me na večeru, na ovom otoku lokalni specijalitet su Noodlesi. S obzirom da je najveća porcija bila prejeftina, oko 4€, počastio sam se. Bila je toliko ogromna, da nisam pola mogao pojesti. Neugodnost. On je otišao na rođendan, a mene je ostavio u svojem stanu izvan grada, trijeznog. Spavao sam na podu, japanski ležaj.
Uslijedio je povratak u Osaku i let za Tokyo. Naime, deset dana prije sam razmišljao kada i kako se vratiti u Tokyo. Noćni bus košta oko 60€ (vožnja traje 12h), vlak košta 105€ (vožnja traje 5h), a avion sam platio 80€ (s uključenom prtljagom, vožnja traje nešto više od jednog sata).
Posljednji dan u Tokyu sam kupovao suvenire te vukao svoj veliki kofer za sobom, naime svi ormarići u gradu su bili blokirani, grad je posjetio Donald Trump. Od suvenira Vam se najviše isplati uzeti čokolade (Nestle s okusom zelenog čaja) i čaj (zeleni macha, meni odvratan).
Ovo putovanje je za mene posebno iz više razloga. Nikad nisam proveo duže vremena u jednoj stranoj državi (26 dana), najduži let u životu (11h), vožnja najbržim vlakom (preko 300 km/h), pojeo sam nekoliko različitih vrsta ribe i hobotnicu u frituli, neslavno sam probao sirovu tunu, bratu sam neuspješno lovio Pokemona na tri aerodroma (Kinsai, Narita, Haneda), bacio sam dva sendviča od kulena (ne smije se takva hrana unositi u Japan), vozio sam se najskupljim taksijem na svijetu u nepoznatom autu (Toyota Crown Comfort), bio sam pored štanda na kojem piše ”najbolji kebab na svijetu” (nisam probao), shvatio sam da nije dobro uvijek svakome vjerovati (rekli su da nema uopće latinice i da se neću snaći (ono bitno je na oba pisma), da cijela država nema wifi-ja (laž samo takva), da Vas čeka liječnički pregled na ulazu (netočno), da ne smijete iznositi ni hranu ni pića izvan države (eto mene s par kila čokoladica i čajem), nisam vidio debelu osobu japanskog porijekla (ne jedu uopće kruh, nema ga u ponudi), putovanje javnim prijevozom je zanimljivo ako volite proučavati druge (svatko ima svoj đir, ili tipkaju po mobitelu ili čitaju novine ili spavaju), preživio sam dva tajfuna tijekom boravka u Nagoyi itd. Volio bih se vratiti u Japan i obići još neke destinacije kao što je Hiroshima i još neki otoci (na otocima je daleko drukčija kultura i atmosfera).
- Letio sam Qatar Airwaysom (Zagreb <-> Doha <-> Tokyo Haneda), akcijska cijena 520€
- Kupujte dnevne i višednevne karte za javni prijevoz (isplate se već nakon druge vožnje)
- Valuta je japanski yen, možete ga kupiti u svim našim bankama i mjenjačnicama uz prethodnu narudžbu
- Potrebna Vam je putovnica
- Ima hrane za svakoga, nije riba sve što oni jedu (ne morate u McDonalds i slično)
- Suveniri su jeftini
- Proljeće je idealno vrijeme za posjet Japanu (zbog stabala trešanja)
- Prijevoz po Japanu avionom moguć je uz nekoliko kompanija (low cost kompanije su Vanilla Air, JetStar, Japan Spring Airlines)
- Google maps ne griješi (čak ni u vremenu polaska vlakova, buseva i slično)
- TAJFUN nije opasan kako pričaju, ako ste preživjeli jaku buru na Jadranskom moru, ovo je ništa. Sve javne ustanove se zatvaraju, javni prijevoz prestaje voziti, avioni ne polijeću, a vlakovi ne voze. Upaljen je crveni alarm i svi su evakuirani dok ne prođe opasnost. Nije Vam svejedno ali kada sam vidio da je to ustvari malo jači vjetar i dosta jaka kiša, nisam se više bojao i sljedeći sam tajfun dočekao ko i svaku promjenu vremena.
Hvala mom prijatelju Mateu Papiću na ovom tekstu. Za više o njemu, pratite njegovu stranicu, Mateo Travels 365. Čovjek baš dosta putuje i mnoga toga pametnog može da se nađe kod njega.
Ostavi komentar