Pablo Eskobar

Ko je zaista bio Pablo Eskobar?

Možda si čitajući priče iz Kolumbije, u jednom trenutku pomislio kako sam zaboravio da spomenem Pabla Eskobara, jednu od onih stvari bez koje danas nažalost ne možeš da spomeneš Kolumbiju, ali ne brini, ovaj dio koji sad čitaš, posvetio sam upravo njemu, jer da bi razumio sve ono što se zaista dešavalo u Kolumbiji tokom 80-ih i 90-ih godina, potrebno je da razumiješ lik i djelo nekadašnjeg “kralja kokaina”.

Pablo Emilio Escobar Gaviria, nekada je bio samo obični momak, rodom iz siromašne zemljoradničke porodice, koja je živjela u malom mjestu imena Rionegro, u regiji Antiohija. Ovo relativno mirno mjesto, koje vjerovatno pola Kolumbijaca ne bi danas moglo da pronađe na mapi, jednu noć napala je gerila, a tokom napada, grupa vojnika upala je u Pablovu kuću i potpuno je zapalila. U strahu da se nešto ovako ponovo ne bi desilo, Pablovi roditelji šalju ga zajedno sa njegovim bratom u Medeljin, da žive sa svojom tetkom, što će se kasnije ispostaviti biti ključni trenutak u razvoju njegove “karijere” i njegovom putu ka jednom od najbogatijih ljudi tog vremena.

Njegov prvi biznis, bilo je uzimanje starih nadgrobnih spomenika sa groblja, koje bi prvo sređivao, a potom pretprodavao dalje. Radio je to neko vrijeme prilično uspješno, ali vjerovatno vidjevši da tu ne može da zaradi Bog zna šta, odlučio je da se prebaci na šverc cigaretama. Bilo je to još u vrijeme dok je bio student političkih nauka na Univerzitetu u Medeljinu. Oni koji su ga poznavali iz tog perioda, svjedoče da je tada pričao po Univerzitetu kako će jednog dana postati predsednik Kolumbije. Posao sa cigarama išao mu je isto jako dobro, sve dok u jednoj od klasičnih ruta koju je radio bezbroj puta, policija nije dobila dojavu kuda će proći kamioni koje je poslao, a sva roba koja se nalazila u njima, tada je zaplijenjena. Pablo međuim nije bio uhapšen.

Možda ti bude interesantno: Objavio sam knjigu o svom putovanju od tri mjeseca po Južnoj Americi. Jedno totalno ludo i posebno putovanje

Shvativši da je gubitak dosta veliki, te da policija očigledno ima doušnika koji radi sa njim, zajedno sa rođakom Gustavom, te još jednim prijateljem, 1976. godine, ulazi u biznis sa drogama. Prvo su prenosili pastu koke iz Perua u laboratorije u Medeljinu, gdje su kasnije otvorili i sopstvenu laboratoriju u kojoj su sami radili čitav proces pravljenja kokaina, kako bi izbjegli posrednika i ostvarivali veću zaradu. Počeli su i da prevoze drogu u Majami u starim avionskim gumama, a čak je i sam Pablo nekoliko puta lično išao, sve dok ga prilikom jednog odlaska na granici nisu uhapsili i pronašli mu robu. Uspio je da se izvuče, podmitivši sudije, te je u vrlo kratkom vremenu opet bio na slobodi.

Tada je odlučio da nikad više ne prevozi drogu lično. Počinje da angažuje piliote koji će to raditi za njega, a po samo jednom letu, davao bi im i po pola miliona dolara! Kako se posao razvijao, kupio je i 15 novih aviona, koji su tokom svakoga dana, prevozili više od 15 tona kokaina u SAD! Svakog dana u godini. Ipak, Pablo se bojao da bi dosadašnji način švercovanja, mogao ubrzo da bude otkriven, te je zajedno sa Karlosom Lehderom, kupio čitavo ostrvo na Bahamima, na kojima je izgradio posebnu pistu za svoje avione. Sredinom osamdesetih preko te piste su polijetali skoro svi avioni koji su prenosili kokain u SAD, te je to ujedno i bila glavna ruta Medeljinskog kartela, čiji je Pablo bio gospodar.

Pablo Eskobar

Imperija koju je vrijedno gradio, rasla je tolikom brzinom da je njegov kartel, sedmično zarađivao oko 420 miliona američkih dolara. Činilo se tada da ništa ne može poći po zlu, ali ono što će se desiti 1982. postaće jedna od najvećih grešaka koje je Pablo Eskobar tokom svog života napravio. Naime, te godine on odlučuje da uđe u politiku, te nakon kandidovanja za kongresmena, počinje da pomaže sirotinji, gradeći stambene objekte, škole, te pružajući im zdravstvenu zaštitu. Iako neki smatraju da je sve ovo radio sa ciljem sticanja političke moći, narod Medeljina vidio je u njemu modernog Robina Huda, te ga je sa lakoćom izabrao za kongresmena.

Međutim, njegova politička karijera nije dugo trajala, jer je shvatio da je kao političar više medijski eksponiran, što je počelo da privlači i policije, a mnogi politčki protivnici, počeli su ga optužuju da je narko-diler i ništa više do običan kriminalac. Nije prošlo dugo vremena, kada Pablo naređuje ubistvo jednog od političkih protivnika, Lara Bonjile.

Njegova opozicija, bijesna ovim potezom, poteže sve veze u policiji koja dobija naređenje da ga što prije moraju uhapsiti. Znajući šta mu se sprema, zajedno sa svojom porodicom, Pablo odlazi iz Kolumbije u Panamu, gdje je neko vrijeme živio pod zaštitom panamskog diktatora Manuela Norijege, ali kada su saznali da će ih i tu uhapsiti, odlaze su u Nikaragvu. U Nikaragvi su stvari bile dosta mirnije, ali on je i dalje znao da njegov dugoročni ostanak tu nije rješenje, te da ne može da vodi posao dok je tamo. Odlučuje da je najbolje da se vrate u Kolumbiju i da se nagodi sa policijom.

Za vrijeme dok se sve ovo dešavalo, vlada Kolumbije pod velikim pritiskom SAD-a, donosi zakon o ekstradiciji kojim je bilo omogućeno da se državljani Kolumbije isporučuju u SAD i da im se tamo sudi, što će biti jedan od uzroka za početak rata između narko kartela i vlade. Već u novembru 1985. godine, Pablo finansira napad na vrhovni sud u Bogoti, tokom koje je zapaljena čitava zgradu, a ubijeno četvero sudija i veliki broj policajaca.

Nedugo zatim, javno je objavio narodu da će svako ko ubije policajca, dobiti novac od Pabla Eskobara. U roku od dvije godine, samo u Medeljinu ubijeno je preko 700 policajaca.

U međuvremenu, Medeljin kartel širi svoje tržište na Evropu, a brodovima ka Španiji, svakoga dana se šalju tone kokaina. Kako je Pablo bio prijatelj sa tadašnjim premijerom Španije, nijedan problem tokom isporuke nikada se nije pojavio, a njegovo bogatstvo postajalo je toliko, da je odjednom nastao problem u tome gdje čuvati sav taj novac koji zaradi. Samo na gumice sa kojima je vezao svežnjeve novčanica, mjesečno se trošilo 2.500 dolara. Postojalo je nekoliko skladišta u Medeljinu u kojima je obično državo novac, a vjeruje se da je tokom osamdesetih, izgubio oko 15 milijardi dolara iz skladišta, koje su pojeli štakori koji su tu živjeli!

Postojii i priča da je za vrijeme njihovog tajnog boravka u planinama Medeljina, nakon što se njegova kćerka Manuela počela prehlađivati, Pablo odlučio zapaliti vatru pomoću novčanica ukupne vrijednosti dva miliona dolara! Možda najbolja ilustracija njegovog bogatstva je činjenica da se sam ponudio da plati čitav spoljni dug zemlje od 10 milijardi dolara, samo da mu vlada obeća da ga neće isporučiti u Ameriku.

Ali napad koji je izvršio na vrhovni sud, okrenuo je čitavu zemlju protiv njega, te je vlada uz pomoć nekoliko doušnika iz Medeljin kartela, uspjela da locira i uništi njihovu najveću laboratoriju. Na predsjedničkim izborima održanima 1989. godine, glavna kampanja svih kandidata bila je stopiranje trgovinom kokainom i zaustavljanje kriminala. Svi do jednog javno su na skupovima prozivali Eskobara kao najveće zlo koje je Kolumbiju ikada zadesilo, te su pozivali ljude da pomognu u borbi sa njima. Pablo Eskobar se povodom ovih optužbi niti jednom u javnosti nije oglasio.

Poruku je poslao ubivši 4 od 6 predsjedničkih kandidata.

Bila je to kap koja je prelila čašu, te od ovoga trenutka, vlada Kolumbije čini sve napore kako bi spriječila njegovo djelovanje. Tadašnji predsjednik, Virgilio Barco, pravi specijalnu jedinicu koja će se baviti samo Escobarom, a dobijaju i podršku američke obavještajne službe. Širom Medeljina, narednih godina svakodnevno su uništavani objekti, a ljudi nedužno stradali. Posebno se pamti dan kada su u članovi Medeljin kartela, u zgradu kolumbijske tajne policije, uspjeli da unesu 500 kilograma eksploziva, prilikom čega su 52 policajca poginula, a njih stotine je ranjeno.

Ali koliko je Pablo Eskobar bio moćan, dokazuje i činjenica da je 1991. godine, vlada pod njegovim pritiskom promijenila čitav ustav i zabranila ekstradiciju u Ameriku, uz dogovor da on u Kolumbiji provede 7 godina u zatvoru. Jedini uslov koji je Eskobar imao, bio je da on sam sebi napravi zatvor, na šta je vlada Kolumbije morala da pristane. Kupio je kuću na planini iznad Medeljina i odlučio da tu boravi, a ovo mjesto, kasnije je postalo poznato pod imenom “katedrala”. Njegov privatni zatvor, bio je ispunjen luksuzom nevjerovatnih razmjera, a svakodnevno su mu u posjetu dolazili njegovi poslovni partneri, te sa njim pravili dalje planove.

Vidjevši da ponovo nisu uspjeli da ga zaustave, jula 1992. godine, vlada je odlučila da ga premjesti u drugi zatvor, ali on ponovo uspjeva da pobjegne. Tada u pomoć dolaze CIA, kao i DEA, koje angažuju veliki broj svojih ljudi kako bi ga pronašli, a ono što će se desiti kasnije ostaće velika misterija. Naime, prilikom hapšenja, Eskobar je počeo da bježi preko krovova zgrada izbjegavajući metke koji su iz sekunde u sekund išli ka njemu, sve dok u jednom trenutku pucnjava nije prestala.

Tog trenutka, nisu stali samo meci i vika. Tog trenutka, stalo je veliko zlo koje se uvuklo u svaku poru ove zemlje i kao pijavica je izjedalo na najgori mogući način godinama. Tog trenutka stao je i grozni rat, koji je uništio toliko nedužnih života i ostavio mnoge porodice bez svojih najbližih i na rubu egzistencije.

Tog trenutka, Eskobar je bio mrtav.

Brojne teorije danas postoje oko toga kako je Pablo Eskobar zaista stradao. Njegova porodica tvrdi da je sebi pucao u glavu kako bi izbjegao hapšenje, što je i potvrđeno na eskumaciji koja je obavljena 2006. godine. Policija pak tvrdi da su ga ubili oni. A postoji i ona prema kojoj su ga ubili ljudi iz njegovog kartela, koji su tražili osvetu.

Iako i dan danas postoje određene pristalice lika i dijela “Don Pabla“, ono što je činjenica, je da je njegovo postojanje, koštalo narod ove zemlje, previše muke i patnje, koju zaista nije zaslužila.

P.S. Pisao sam skoro i o Komuni 13, nekada najopasnijem dijelu Medeljina.

Ukoliko voliš videa, zaprati moj YouTube kanal na kojem svake sedmice donosim novi video.

I još ovo.

Napisao sam i knjigu sa putovanja u Južnu Ameriku. Možeš je poručiti na ovom linku. 

Pisma iz Južne Amerike

Ostavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *