Buyuk Han

Nikozija – najružniji glavni grad na svijetu

Nikozija ti je najružniji grad u kojem sam ikada bio” – bile su riječi Milana nakon jedne, od svojih sad već sedam posjeta Kipru. Jako tužan i prljav grad.

– Zašto to kažeš? – tražim od njega da mi objasni to.

– Nemaš ništa tamo da vidiš. Katastrofa. Sve drugo na Kipru je mnogo ljepše. –

Međutim, koliko god uvjerljivo zvučao, sama ta činjenica da je u pitanju podijeljen grad, te imaš tu ko bajagi granicu unutar jednog grada, natjerali su me da je posjetim. Nakon sjajno provedenih dana u Larnaki, Aja Napi i Pafosu, nalazimo se na nekom magistralnom putu, stopajući prevoz ka Nikoziji.

Stojimo tu nekih, ma ni 10 minuta, kad nam staje jedan kamion.

– Ela, ela (ajde ajde) !- viče nam neko.

Ulazimo u kamion i vidimo njega. Džinovsku figuru sa brčićima i prosjedom kosom u isflekanoj žutoj majici, jede mandarinu, koja je, pretpostavljam, ostavila te fleke. Pruža nam jednu.

– Idete do Nikozije? – pita nas.

– Tako je.

– Onda idete sa mnom. Odoh samo nešto uzeti, pa se vraćam.

Brzo se vraća sa kesom punom hrane.

– Ovo ćemo za kasnije – reče smijući se. Usput, zovem se Jorgos.

Jorgos

autostop na Kipru

Nismo ni pojas stavili, a već započinje priču o svojoj ćerci koja trenutno studira medicinu u Njemačkoj i kako ne voli njemački narod. Ispituje nas za našu zemlju. Ili zemlje. Ja mu pričam o tome kako se živi u Bosni, dok Tamuna govori da je njen otac nekada bio na Kipru.

– Bio sam i ja u Gruziji. Nekada davno. Prije nekih 30 godina, kaže. Putovao sam svukuda. Ali, onda se oženiš i žena ti počne da brani sve. Šta god da uradim, samo me kritikuje. Što si to stavio ovdje, jesam ti rekla da očistiš sto, što nisi platio račune…mlad si momak, nemoj se ženiti – kaže mi kroz osmijeh.

– Reci djevojci da začepi uši – dobacuje.

Priča nam i o svom poslu, o tome kako prevozi voće već 11 godina ovom rutom. Pafos – Nikozija. Svaki dan. Gore- dole. Jedanaest godina…

– Da li ti dosadi nekada? – pitam ga.

Nikako! Odlično zaradim, ne razmišljam. Sjednem, pustim neku muziku i uživam.

Dok neki grčki melos dolazi sa radija, osjećam kako skreće i zaustavlja se na nekom proplanku.

-Hajde da pojedemo nešto ovdje!

Iz kese koju je maloprije uzeo, vadi domaći sir, svježe pecivo sa susamom i masline.

– Uzmi.-

Stidljivo uzimam komadić sira i hljeba, kako bi mu ostavio više.

– Uzmi još, šta ti je to! – govori mi.

Sir koji je uzeo, jedan od najboljih koje sam ikada probao. Halumi se zove. Na Kipru je poznat kao delikates, koji poprilično košta, a dobija se od mješavine kravljeg i kozijeg mlijeka.

Halumi sir

Nakon pauze nastavljamo dalje, te se uskoro priblažavamo Nikoziji.

– Ja vam morat stati ovdje, jer ne ulazim u grad. Ali, samo sačekajte malo i siguran sam da će neko stati kroz par minuta. – govori nam.

– Važi. Hvala ti mnogo zaista! Možemo li ti se kako odužiti? – pitam ga.

– Bog će meni vratiti! – reče zatvarajući vrata od svog kamiona i nastavi.

Čim smo izašli iz kamiona, prilazi nam obližnja policija.

Znate da ne smijete da stojite ovdje? – reče nam ljuto mlađi lik, koji očito želi da se dokaže pred starijim kolegom koji je iza njega.

– Nismo znali, ali tu nas je ostavio kamion.

– Pomjerite se onda gore, ne možete biti ovdje-

Tek što smo stali gore i uzeli našu tablu, staje nam neko!

Praktično treći auto koji je prošao pored. Mislim da je ovo bio najkraći autostop ikada.

Stao nam Rumun jedan. Kul tip. Živi ovdje već 11 godina i iako malo hejta neke stvari na Kipru, vidim da mu nije loše. Vozi nas bukvalno do samog centra, gdje se pozdravljamo uz obećanje, da ako nekada bude dolazio u Banjaluku, uvijek ima gdje da bude.

Šta vidjeti u Nikoziji?

Pročitao sam nekada, negdje, da Nikoziju nazivaju Berlin istoka. Međutim, već na prvu vidim da jedina sličnost koja postoji između ova dva grada je činjenica da su podijeljeni. Zid u Berlinu, građen je iz ekonomskih razloga. Ovaj ovdje je ipak iz neke druge priče.

Već po prvoj šetnji ulicama vidi se koliko je sve prljavo i zapušteno. Smeće na ulicama, išarani zidovi i godinama prazni lokali, znak su da je Nikozija ipak zaustavljena u nekom svom vremenu.

Vremenu, koje je nastalo 1974. godine, kad su Turci izvršili invaziju na ovu zemlju, dijeleći je na dva dijela. Turski i Grčki. Sjeverni i Južni Kipar. Gornja i donja Nikozija. Nevjerovatna je činjenica, da dok šetate gradom, naiđete na granični prelaz kroz koji možete preći samo ako im pokažete svoj pasoš!

Jedan grad, manji od Banjaluke, ima granicu?!

Da paradoks bude još veći, Turski Kiprani od nedavno su prešli i na drugačije mjerenje vremena, pa sada sa prelaskom u drugi dio grada, ulazite i u drugu vremensku zonu!

Sad zamisli kad dogovaraš kafu sa nekim sa one druge strane, pa dođe do zabune po čijom vremenu se nalazite.

Dok tražimo “granični prelaz”, nailazimo na ogromnu zelenu burad opasanu žicom, gdje stražari jedan vojnik. Mlad je. Čini se da je jedva napunio dvadeset. Pitam ga da nas uputi dalje, ali vidim da ne priča engleski. Ili jednostavno ne želi da komunicira. U tom nam prilazi jedan stariji gospodin.

– Mogu li vam pomoći? – upita nas učtivo.

– Tražimo gdje možemo da pređemo na tursku stranu. –

– Zašto uopšte želite da idete tamo? – odgovori pomalo ljut.

Nakon kratke pauze i zbunjenosti, pokaza nam prstom niz ulicu i pozdravi se sa nama.

Iako me početna reakcija iznenadila, počinjem da ga shvatam. Zašto nam je prva stvar koju smo pomislili da vidimo ovdje bila ta famozna granica? Razmišljam samo koliko ga ljudi pita za ovo. Da ode na drugu stranu. Stranu prema kojoj možda osjeća neki prezir, a možda mu je čak neko stradao tokom rata. Dok razmišljam o njemu, vidim veliki broj ljudi koji stoji u redu. To je to. Stigli smo.

The granica

Tužno, ali je činjenica,da je ta granica  i najznanimljivija stvar u čitavom gradu. Kuće oko nje su su zapuštene i ružne. Potpuno ofucane, nalik na one u najgorim dijelovima BiH. Na nekim mjestima vidim da su postavili bodljikavu žicu. Za svaki slučaj, a nesrećne zgrade koje su se tu našle, ni krive ni dužne, sada su u svojstvu “granice” sa natpisom “Fotografisanje je strogo zabranjeno.”

Ovo je mjesto gdje ćeš zavisno od sezone čekati 20 minuta da ti pogledaju pasoš i puste te na drugu stranu. Ali, na drugoj strani zaista izgleda drugačije. Nikozija više nije Nikozija, već Lefoksia, a suveniri, hrana i sve što vidiš, daje ti osjećaj da si negdje u Turskoj. Čak su i cijene u Turskim lirama. Pečate ne udaruju u pasoš.

Samo na nekim mjestima može se prelaziti iz jednog u drugi dio. U priči sa par lokalaca kažu mi da ni tih par mjesta ne bi bilo da međunarodna zajednica na tome nije insistirala.

U suštini, međunarodna zajednica je jedina koja forsira ujedinjenje. Turcima je dosta ovo što imaju. Što su dobili svoju “državu” na Kipru. Grci hoće čitav Kipar da uzmu pod svoje, ako je ikako moguće bez Turaka. Dva svijeta ničim povezana, prisiljena da žive zajedno. Da dijele stvari, a ne žele. Nešto mi to poznato….

Ironija je još veća da ukoliko imaš putno osiguranje, ono ti važi samo za grčki dio Kipra. Turski naravno, nije priznat, te ukoliko samo pređeš granicu i ne daj Bože ti se nešto desi, nemaš kome da se obratiš za to.

Čitava situacija na sjevernom Kipru je u suštini smiješna. Na momente osjećam da sam u nekom filmu sa statistima svuda oko sebe i da se ovi ljudi trude što više mogu da kreiraju drugu državu. Na svakom drugom štandu stoji zastava Sjevernog Kipra, nalik na Tursku, samo obrnutih boja.

U 2-3 sata vidiš sve vrijedno spomena ovdje. Ma i manje, iskreno. Osim početne radoznalosti da istražite neku novu kulturu unutar jedne te iste države, sjeverna Nikozija, nema bog zna šta. Ono najbolje što sam vidio bio je Buyuk Han, koji je podigao Sinan Paša u 16. vijeku.

Nikozija

Hanovi su u prošlosti služili kao mjesto odmora nakon  putovanja. Ovaj u Nikoziji sadrži i 68 soba, 10 prodavnica, nekoliko galerija i restorana.

Muvamo se još malo okolo, te odlazimo da posjetimo i Selemiju, najveću džamiju na čitavom ostrvu. Postoje dokazi da je izgrađena na ostacima stare vizantijske crkve koja je nekada ponosno stojala na ovom mjestu, a koja je djelimično uništena iznutra krajem XVI vijeka nakon Turske okupacije Kipra.

Džamija u Nikoziji

Razgovaramo sa mještanima na temu podjele. Ovdje osjećam još veći prezir ka drugoj strani, nego tamo. U svakom trenutku ponosno ističu kako su Turci, te kako je ovo njihova država.

Obilazimo i džamiju Arabahmet, te krećemo ka jednom lokalnom buvljaku. More lažnih brendiranih marki, zajedno sa mirisima sa štandova, začinima i načičkanim turskim maramama, čine da se osjećaš kao da si zastao u nekom filmu Almodovara.

Pazarimo još par začina, te se vraćamo nazad. U drugi dio.

Onaj grčki.

Krećemo ka ulici Ledra, koja se nastavlja iz turskog dijela. Sama ulica dugačka je blizu jednog kilometra, dok grčkom dijelu pripada nekih 750 metara. Inače, čitava ulica nosi ime po starom kraljevstvu, ali ukoliko očekujete neke antičke ostatke i relikvije, moraću vas razočarati. Ledra je samo još jedna simpatična ulica u kojoj imate dosta prodavnica. Ništa više. 

Kafići, restorani, suvenir šopovi.

I to je to.

Kao Gospodska ulica u Banjaluci. Samo su ovdje žene malo manje lijepe nego kod nas.

Interesantan je još i Hram Svetog Jovana ispunjen fantastičnim slikama, koje prikazuju neke od najznačajnijij priča iz Biblije. Zanimljiva je i velika palata Arhiepiskopa Makariosa III, prvog i doživotnog predsjednika republike, pored koje stoji Famagusta kapija, u prošlosti korištene kao glavni ulaz u grad.

Ako bih trebao da izdvojim neki highlight Nikozije, bio bi to vjerovatno Ledra Museum Observatory, koju ćete naći na samom vrhu na Shacolas tvrđave. Ovo je najviša zgrada u čitavoj Nikoziji, sa koje pruža kul pogled na grad. Unutar muzeja, nalaze se i i razni zanimljivi sadržaji, te svakako vrijedi 2 evra koja ćete dati za ulaz.

Cijene u Nikoziji

Veće nego kod nas u Bosni. Mada, može se. Posebno na turskom dijelu. Standard stanovništva u ovom dijelu, izgleda mi u rangu ovome kod nas, pa su tako i cijene relativno ok. Grčki je skuplji, u rangu sa cijenama na ostatku Kipra, međutim najveći problem ovdje iskreno pravi ograničena ponuda za jedan glavni grad. Čak sam po prvi put razmišljao da se bez magneta vratim sa putovanja. Niti jedan mi se nije svidio. O suvenirima da ni ne pričam. Ništa autentično. Posebno. Sve su copy paste proizvodi koje vidiš manje više svuda po svijetu.

Smještaj je mnogo skup doduše. Brutalno skup. Bilo kakav normalan smještaj teško da ćete naći ispod 40 evra za noć, što bi bilo ok da se radi o nekom mjestu na moru, a ne o prljavom i zapuštenom gradu usred ostrva.

Zaključak

Za koga je Nikozija?

Ne znam ni sam. Ne savjetujem da dolazite ovdje. Iskreno. Zaista nema mnogo da se radi. Jedino ako želite da vidite tu famoznu granicu i pređete u “drugu zemlju”. Koja crkva, džamija, kafići i prodavnice, ali zaista premalo za jedan glavni grad. Čini mi se da je svako drugo mjesto na ostrvu interesantnije. Pafos me je oduševio. Aja Napa isto. Limasol mi je totalno kul. A Nikozija opet sasvim otišla u nekom drugom pravcu.

Sve vrijeme dok sam bio tamo osjećao sam netrepeljivost između dvije strane. Jedni su mi pričali o drugima. Drugi opet o njima. U neku ruku ih razumijem. Rat je teška stvar, posebno ako sa tim istim sa kojim si ratovao moraš kasnije da živiš u istom gradu.

Ali toliko godina je prošlo od toga, a toliko mržnje ostalo je zarobljeno u Nikoziji.

U Oslo se neću vratiti iz ljudskih razloga, ali u Nikoziju zaista nema poente vraćati se.

Jeste li vi bili u Nikoziji? Kakvi su vaši utisci? 

Ostavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

16 comments