Putovanje u Minhen – tamo gdje se vraćam svake godine

Putovanje u Minhen nije nešto o čemu sam kao klinac maštao. Minhen, glavni grad Bavarske, možda i najrazvijeniji grad u Njemačkoj, poznat po mom nekad omiljenom klubu Bajern, Oktobarfestu, BMW-u, pivnicama, ali i grad u koji mnogi naši ljudi koji se ne uspiju snaći na brdovitom Balkanu odlaze da rade.

Ali, iz nekog meni nepoznatog razloga, nikada nisam bio zainteresovan za Njemačku, a ni Minhen. Nije bila u pitanju moja mržnja prema onom mitološkom biću njemačke mitologije koji je pobio milione Jevreja i odazivao se na ime Adolf. Nisam ja taj tip. J… mi se za stvari koje su nekada bile. Možda me malo nervirala činjenica da oni žive u tako nekom naizgled savršenom svijetu, a nas ovde malteriraju sa nekim Sejdić Finci glupostima, za koje ni dan danas ne znam šta znače i lože nas u važnost toga koje si boje i nacije.

Mada, kada bolje pogledam možda nas i ne lože, jer državne institucije, politika, zapošljavanje, pa čak i BiH izbor za Miss svijeta, pa i Evrovizija, funkcionišu na principu boje nacije. Ili to da svaka vijest na radiju počinje sa rečenicom “predsjednik Republike Sprske Milorad Dodik…” i da se policajci i carinski službenici lako kupe smeđom novčanicom lika Filipa Višnjića.

Bilo kako bilo, bio sam konta da bih radije izabrao da posjetim Istočni Timor i zabačeno naselje u pregrađu nekog malo grada u Keniji, nego da odem u Njemačku. Sterilnu Njemačku gdje je sve previše pedantno i izvještačeno. Još mi je mama kroz život pila krv da počnem da učim ovaj jezik, jer će mi nekada koristiti i da kao svi normalni ljudi tražim posao tamo.

Nije uspjela:)

Mislio sam da nikada neću otići u Njemačku. Ma meni se ide u Brazil, Kolumbiju i Japan!

Sve dok za vrijeme mog boravka u Norveškoj, vozeći se u busu ka centru Osla, ne pročitah ovaj mejl.

Dear Robert,

thank you for your application to the BMW Open  by FWU AG. I’m glad to tell you, that you are part of the linespeople-crew and so your application has been successful. 

For some of the foreign linespeople who asked for accommodation, it would be better if you could find something on your own. If not, we can try to arrange something for you.

If there will be a change in this times, I will let you know as soon as possible. Otherwise I ask you to be thereone hour before the beginning of the matches, at the qualifying-saturday (26.04.2014) at 9.15 a.m. The linespeople-location is at the indoor tennis courts of the MTTC Iphitos.

Please send me a short message by mail up to April 10th, when you read this mail to affirm your activity.

I’m looking forward to the beginning of the tournament and to seeing you 🙂

Best regards from Munich,

Christoph

Izgleda da ću ipak ići u Njemačku, pomislih u sebi. Obično kada bih primio ovakav mejl, da sam primljen da sudim negdje, bio bih oduševeljen. Vrištao bih od sreće, u slučaju turnira u Dohi, čak bih i zaplakao. Sada, bilo mi je kul, ništa više. Šef turnira je u mejlu naveo da bi bilo dobro da svako od nas ima svoj smještaj. Sa tom rečenicom i pitanjem, otišao sam na gore spomenuti turnir u Dohi.

Kratko prije odlaska, dobio sam na poklon jednu knjigu, Tajna se zove. Čitava knjiga bila je u fazonu da dobijaš ono šta privlačiš, da ti kreiraš svoj životni put kroz svoje misli i da ti se vraća onaj signal koji šalješ u svemir. Nešto kao kada mobilni telefon odašilja signal, pa spaja poziv. Realno, niko ne zna kako to funkcioniše, kako zovemo nekoga, šta se tamo negdje dešava, ali svi pričamo na telefon.

Ista stvar je i sa “Tajnom”. Listao sam je tako na aerodromu popunjavaći vrijeme između 7-satnog layovera u Istanbulu i lagano počeo da vjerujem u te stvari.

Tražio sam nešto novo u životu da me pokrene i ovo mi je imalo smisla.

Šest dana nakon, u pustinji u Kataru, “Tajna” je pokazala da je itekako stvarna. Vozam se kvadovima sa trojicom likova iz Bosne. Dvojica tamo žive i rade. Jedan je došao kao turista baš iz Minhena. Taj jedan je Jasmin Beširević, reče mi da ga zovu Jazz. Na prvu, neki tip sa svijetlom kosom, cvikama i nekoj kul crnoj jakni na kojoj piše nešto na njemačkom. Upis Švabe.

Moj dobar prijatelj Jazz i ja u pustinji u DohiAli, mnogo mi se dopada što je tako pozitivan. Čini mi se da je nivo zračenja njegove pozitivne energije veći  i od zračenja nuklearne elektrane u Japanu nakon što je eksplodirala. Čim smo krenuli da pričamo, potpuni klik! Isti onaj kao kad si sa nekom curom na dejtu, vidiš kako sve dobro ide, pa ti srce radi od sreće. Pričamo o sportu, ženama, jogi, utiscima iz Dohe. Kao da se znamo 100 godina. Imam osjećaj da bismo bili najbolji prijatelji da smo bliže!

Pričali smo malo i na aerodromu i nakon dolaska kući nastavili da se dopisujemo. Tako jednom prilikom, kroz neku priču, spomenuh mu da dolazim u Minhen da sudim  i ako zna neko mjesto gdje bih mogao spavati. Nakon početnog “seen” koji je stajao nekih 2-3 sata, na Whatsupp sam dobio možda i najdražu poruku ikada:

Robi, ne znam te dugo i gotovo te nikako ne poznajem 🙂 Ali imam osjećaj kao da se dugo poznajemo i da si pošten i extra dobar čovjek. Imam povjerenja u tebe što u neke ljude koje duže znam nemam i ne bi ih nikada pustio da budu sami kod mene u stanu! Tebi vjerujem da ćeš ga paziti kao svoje. Mnogo mi je drago da ti mogi pomoći stanom i to mi predstavlja veliko zadovoljstvo. Dobra djela se vraćaju u životu. Žao mi je pravo što sam baš tad u Bosni, ali se naravno radujem svoji starcima, sestri i malom Ayanu 🙂

Dvije sedmice kasnije, na autobuskoj stanici u Minhenu, dao mi je snažan zagrljaj.

– Dobrodošao u Minhen prijatelju moj! – reče mi uz njegov prepoznatljivi osmijeh.

Imamo samo nekoliko sati prije nego krenem za Bosnu. Vodim te na jedno mjesto gdje nikada do sada nisi bio.

– Nikada nisam bio. O čemu se radi? – upitah ga sav znatiželjan.

On se samo nasmija, uze moje ranac i sjede u auto.

– Šta čekaš? –

Da mi je znati šta je smislio, mislim u sebi.

U roku od sat vremena, nakon što smo se kratko presvukli i spremili, dolazimo ispred nekog napucanog kluba gdje crni Vin Dizel od 120 kila mišića stoji na ulazu. Nakon kratkog razgovora sa Jazzom, pušta nas unutra. I dalje ne kontam gdje sam, ali dok pored mene prolazi polu gola djevojka sa tacnom u ruci, počinjem da dobijam neku ideju.

– Jesi li nekad bio u striptiz baru? –

– Haha… ti si lud čovječe, kako ti je ovo palo na pamet?! –

– Recimo da je ovo moj poklon tebi – nasmija se i ode da nam naruči piće.

Kao neko ko je prvi put u striptiz baru, sve mi je bilo novo. Bilo je i zanimljivo da se ne lažemo. Ne zbog svih žena koje su hodale okolo, već više zbog nekog filmskog osjećaja koji sam dobio. Tu gdje živim, u  već spomenutoj Bosni gdje ništa ne fercera, teško je naći čak i striptiz bar.

U centru lokala, nalazila se jedna pozornica, gdje su se nakon svake pjesme smjenjivale djevojke kako plešu. Uz obično neki jak tehno ili latino beat, mamile su gomilu nekih starijih likova da im ubace koju novčanicu u njihova bujna poprsja. Nakon kratke pauze, na scenu se popela jedna prilično visoka djevojka. Lagana muzika koja je dolazila sa zvučnika, činila mi se užasno poznato.

– Jel’ znaš ovu stvar? – Upita me Jazz.

– Poznato mi je, ali ne mogu da skontam.

– Pa to ti je “Lane moje” čovječe.

Ma ova je garant neka naša! Kad nam je prišla, upitasmo je to, a ona nas kroz osmijeh samo pogleda, potvrdno klimnu glavom i nastavi dalje.

– Moramo da krenemo lagano, bus mi ide za par sati. – kaže mi Jazz.

Minhen informacije

U ovom tekstu, fokus će biti na moj lični doživljaj ovoga grada. Sve o tome šta možete posjetiti u Minenu, pogledajte u ovom tekstu.

Minhen ili München, kako ga Nijemci nazivaju na staronjemačkom, u prevodu označava mjesto gdje su se okupljali monasi. Danas predstavlja treći najveći grad Njemačke iza Berlina i Hamburga, te sa svojih skoro 1,5 miliona stanovnika, velikim brojem zelenih površina i više nego zanimljivom rijekom Isar, predstavlja možda i najugodniji grad za život u ovoj zemlji. Boje grada su plava i bijela, a grad od svjetskog prvenstva u fudbalu 2006. godine ima i slogan “Minhen vas voli”.

ATP turnir u Minhenu

Većinu svojih putovanja u posljednjih par godina organizovao sam preko teniskih turnira, seminara ili nekih part time poslova, kao što je bio rad na Formuli 1 u Belgiji. Međutim, tenis mi je svakako omiljeni način putovanja. Zamislite da radite ono u čemu uživate, gledate najbolje ljude iz te oblasti, posjećujete nova mjesta, a za to vas još i plaćaju!

ATP turnir - putovanje u Minhen tenisko sudjenjeTurnir u Minhenu spada u turnir iz serije 250, a  tu obično dolaze igrači poput Monfilsa, Thiema, Hasa, Fonjinija. Posebno mi je bilo drago suditi Del Potru.

Juan Martin del Potro

Ispod su neke slike sa finala turnira…

13091765_10207952707090025_859550749_o 13120697_10207952708770067_1343409626_o 13139224_10201642475861009_8947664119323768975_nZamalo da zaplačem…

Nakon odrađenog prvog dana suđenja, krenuo sam lagano ka Jazzovoj kući. Njega nije bilo, sad sam potpuno sam. Imam svoj stan u Minhenu sa pogledom na ogromni zeleni park. Ne mogu da se žalim, mada bih više volio da mogu da sjednem sa njim i izađemo negdje.

Dok sam se vozio metroom, uzeh telefon da pogledam tačnu adresu njegovog stana. Iz čista mira, on se samo ugasi. Šta? Ne mogu da vjerujem! Pokušavam da ga upalim ponovo. Nije valjda da je baterija otišla? J… Samsung. Dok izlazim iz metroa, ulazim u naselje u kojem živi. Niz kuća jedna nalik na drugu nalaze se ispred mene.

Ne mogu da vjerujem da nisam obratio pažnju na njegovu kuću. Ne znam ni tačan broj. Lutam tako malo okolo, probavam ključ od ulaznih vrata, ali ne reaguje. Već su krenule loše misli. Zamišljam se kako ovdje provodim noć, klečim ispred pogrešne kuće sa prokletim telefonom koji se ugasio i dozivam Jasmina.

Jasmineeeeeeeeee.

Galamim, psujem, ne znam šta da radim… Neko od komšija me je prijavio zbog buke koju sam pravio. Samo mi je to falilo! Odjednom dolazi njemačka policija! Dva tipa od nekih 1,90 metara, vidno namrgođeni. Počinju da me pitaju stvari. Možda kontaju da sam neki emigrant. Ne razmumijem ih mnogo. Pokušavam da im objasnim da ne znam gdje se nalazi stan u koji treba da uđem. Njih to ne zanima, uzimaju me pod ruku i odvode u stanicu. Tamo me propituju, traže mi pasoš, uzimaju ga. Sad nemam ni pasoša. Može li ovaj dan biti gori?!

U momentu dolazim sebi. Srce mi lupa kao ludo. Dobro je, još sam tu. Nisu me priveli. Samo sam se zanio. Odjednom nailazi neki Pakistanac kojeg pitam za punjač. Odlazim do njega kući, brzinski ga napunim samo da proradi, pogledam adresu stana i konačno ulazim u taj Krottenkopstrasse 6.

Ljudi u Minhenu

Ono gdje su moje predrasude bile najviše razbijene je po pitanju ljudi. Kako opisati sljedeću situaciju?!

Jedan dan, dok sam na pauzi jeo neku lokalnu kobasicu, osjetio sam kako me neko potapša po leđima. Okrenuh se i ugledah jednog krupnijeg tipa kako u ruci drži istu kobasicu kao ovu koju ja jedem.

– Ti radiš kao sudija na turniru? – Upita me vrlo piskavim glasom u odnosu na njegovu glomaznost.

– Da da, radim.

– Danas mi je slučajno stigla naruždba od 11 kila mesa. Pokušao sam da im objasnim da ja to nisam poručio, ali neće da prime nazad. Volio bih da pozoveš svoje prijatelje sa kojima radiš pa da roštiljamo večeras.

Ček ček. Obrađujem u sebi nelogičnosti koje su upravo izašle iz njegovih usta. Neko mu je “greškom” poslao 11 kila mesa koje on nije naručio i sad mora da ih pojede.

– Samo da vidim sa prijateljima. – kažem mu.

Kroz par sati nas desetak, sjedili smo u njegovoj bašti i pokušavali da pojedemo nekoliko vrsta mesa. Ukoliko vam treba pomoć, on je veliki lik sa naočalama.

 

20140615_210316Čak i da nije bilo našeg ljubaznog stranca koji je slučajno dobio ovo meso i vjerovatno htio da se druži sa nama, svi ljudi sa kojima sam bio u kontaktu, bili su sjajni. Predivni. Opušteni. Sve ono što nikada ne bih očekivao od Nijemaca!

Ma reci jaja jarane

U povratku sa roštilja, sa svojim ocem i prijateljem Slavom, otišao sam u obližnji market da kupimo nešto za jesti. Lidl da bude precizan. Kontamo si praviti neku večeru, jer umirem od gladi. Dok razgledamo okolo, primjećujem da Slava pokušava da objasni prodavačici da traži jaja.

– Eggs eggs, where are the eggs? pita je.

Ona klima glavom, ne razumije engleski.

– Jel’ znaš kako se kažu jaja na njemačkom? – upita me.

Tek što sam krenuo da odmahnem glavom, prodavačica nam dobaci.

– Ma reci jaja jarane, ništa ja tebe nisam skontala.

Eduardo

Na turniru sam praktično provodio više od pola dana. Kada radite kao linijski sudija, obično ste u obavezi da dođete sat, do sat i po pred početak mečeva, radi sastanka. Tu se analizira šta je bilo dobro, šta ne, dobijaju se rasporedi timova i mečeva koje ćete taj dan raditi i ostatak se provodi i blejanju po kompleksu, čekajući da vaša smjena počne.

Svoje prazno vrijeme, obično sam utapao sa Eduardom, Meksikancem koji je radio zajedno sa mnom. Edu je sjajan lik, došao je tu sa svojom djevojkom Ralucom, za koju sam tek posljednjeg dana skontao da nije Meksikanka, već Rumunka. Zvao me je “Bosnio bailarin” zato što sam jednom zaplesao salsu kad su pustili “Vivir mi vida” od Marc Anthonya.

Volio sam provoditi vrijeme sa njim, jer naprosto obožavam njegov narod. Te ljude, rođene sa tom nevjerovatnom sposobnošću da prepoznaju pojave u prirodi i emocije u međuljudskim odnosima i da ih uz pomoć nekih nama čudnih instrumenta odlično uklope u cijelinu koja bi mi se vrtila po glavi satima. Da ne smaram puno, jako su muzikalni i volim njihovu muziku.

EduardoObožavam toplinu njihove muzike, način života, njihovu kulturu, istoriju. Ako sam postojao u nekom drugom životu, garant sam bio neki latinos. Kažu mi i da tenom ličim na jednog.

Na trenutak mi djeluje da ga smaram pričom o Meksiku, ali onda vidim da mu prija. Vrlo su ponosna nacija, mnogo vole svoju zemlju. Pričao mi je o životu u najvećem gradu na svijetu, o kriminalu, uličnim bandama, kao i o jednoj velikoj nepravdi.

– Sve one dobre plaže što vidiš u američkim filmovima, obično su Meksiko. Samo u očima drugih ljudi Kostarika i Panama zvuče egzotičnije i bolje, pa često otkupe prava da stave njihova imena ispod plaža Akapulka. –

– Onda definitivno stavljam Meksiko na moju listu zemalja koje planiram obići. –

Pokazao mi je i brend naočala koje je pokrenuo, pod nazivom Little sucka. Kupio sam mu jedan komad. Treba pomoći mali biznis. Mnogo cijenim svakoga ko je kupio moj vodič za Banjaluku, jer time pokazuje da cijeni moj rad i trud.

Little sucka naočaleSnijeg u maju

Kad je Severina prvi put objavila ovu pjesmu, pomislio sam neka zajebancija. Čuj, vidjela snijeg u maju! Gdje to još ima?

Ali, upravo 1. maja, kada smo trebali da radimo polufinalne mečeve, desilo se da je zapadao snijeg. Vjerovatno po prvi put u istoriji tenisa, desio se “snow delay” u toku jednog turnira. Inače, postoji više načina da se prekine teniski meč, “rain delay”, odnosno prekid usljed padanja kiše, najčešći je.

Bilo je to na meču između Belučija i Zvereva. Iako se temperatura opasno približavala nuli i iako sam osjetio kako lagano gubim kontrolu u pokretima vlastitog tijela usljed hladnoće, sa nevjericom sam gledao u  pahulje kako  padaju na teren. Kasnije je na jednom sastanku, Damian Steinar, jedan od iskusnih glavnih sudija, izjavio da prvi put od kad se bavi ovim poslom vidi ovako nešto.

Snijeg u Minhenu

Putovanje u Minhen ću ponoviti

Nakon svega ovoga, nakon dvije godine i dva ATP-a koja sam radio ovdje, ne mogu a da se ne otmem utisku da mi je ovaj grad prirastao srcu. Nikada nisam doživio nešto ružno ovdje, čak niti jedan ružan pogled. Sve što sam zamišljao da jeste, u stvari nije i sve što nisam želio da mislim, počeo sam da mislim. Minhen me je oduševio, fascinirao!

Nije to bila filmska ljubav na prvi pogled, već više nalik na neko lagano upoznavanje sa djevojkom koja ti se dopada. Onom do koje ti je stalo da se sa njom dopisuješ mjesecima. Koju vodiš u kino, u pozorište, pišeš joj poruke za laku noć, pa je na kraju i upoznaš sa svojom porodicom. Tako je i Minhen mene osvajao, malo po malo. Kuvao me je vrlo lagano, do te mjere da nisam ni primjetio da sam već gotov.

Što sam više vremena provodio u ovom gradu, počeo je da mi se uvlači pod kožu bez mog odobrenja. Ovdje ću se sigurno vratiti, najviše zbog mog prijatelja Jazza, ali i zbog svih onih dragih ljudi koje sam ovdje upoznao i koji su postali dio moje kolekcije stranaca.

Živjeli.

Minhen i njegova čuvena pivnica

Ovo je bilo moje putovanje u Minhen. Ukoliko vam se dopala ova priča, pogledajte šta sve možete posjetiti u Minhenu.

Ostavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

2 comments