Slika sa putovanja u Skandinaviju.

Putovanje u Oslo – tamo gdje je naizgled sve savršeno

U periodu od 2012-2014 godine, živio sam u Bratislavi. Bio sam student sa skromnim budžetom i sobicom od nekoliko kvadrata u studentskom domu u jednom od najvećih naselja u Evropi, Petražalci. Međutim, to me nije spriječavalo da putujem, te bih svaki zarađeni i ušteđeni evro trošio na odem negdje.

Svaki put kada bih bio pod stresom, pretraživao bih jeftine karte da se smirim. Samo razmišljanje da putujem negdje, djelovalo bi na mene jače nego bilo koji Leksilijum. Mislim da sam tako potrošio barem par mjeseci svog života do sada čitajući o jeftinim kartama i jeftinim putovanjima, pa sam napisao i tekst o tome kako kreirati najjeftinije putovanje ikada.

Putovanje u OsloNakon što sam saznao da univerzitet na kojem sam studirao neće raditi nekoliko dana u aprilu, počeo sam da tražim mjesto gdje bih proveo te dane. Iskreno, nije mi bilo bitno gdje idem. Imao sam samo jedan uslov. Da nikada nisam bio u tom gradu. Htio sam da vidim nešto novo. Surfajući tako netom, na sajtu Wizzaira, pronašao sam povratne karte za Oslo za samo 20 evra! Termin je bio idealan, spaja se vikendom, tri puna dana. Neću propustiti ništa na faksu. Ekstra!

Kupio sam karte i polako počeo da pripremam svoje putovanja u zemlju vikinga. Donekle sam i znao šta da očekujem jer sam 2007. godine boravio 15 dana u Kopenhagenu kod svojih sestara. Bilo mi je savršeno sa njima. Moj tata i ja smo bili oduševljeni gradom, ali i gostoprimstvom ljudi. Nekako, Norveška se činila kao sigurica u pogledu da li ću biti zadovoljan ili ne.

Vikinzi, fjordovi, zanimljiva arihitektura, neobična hrana…Počeo sam da tražim i smještaj preko Couchsurfinga. Dosta ljudi hostuje u Oslu, ali sam se odlučio za jednog tipa. Jorgen se zove. Stariji je malo od mene, ali mu je stan relativno blizu centru, a na profilu mu piše da je putovao po Južnoj Americi, tako da ćemo sigurno imati zajedničkih tema za priču.

Prije mog dolaska, čuli smo se par puta preko Fejsa. Pitao sam ga za neke savjete ne bi li što bolje iskoristio dane koje ću tamo provesti. Bio je jako ljubazan. Tokom naše konverzacije, spomenuo mi je da sakuplja magnete gradova u kojima je bio. Priča mi  tako da je nekada bio i u Bratislavi, ali da je zaboravio kupiti magnet, pa da mu donesem jedan. Nikakav problem, kažem mu.

Možda ti bude interesantno: Objavio sam knjigu o svom putovanju od tri mjeseca po Južnoj Americi. Jedno totalno ludo i posebno putovanje

Međutim, kako sam na dan leta nakon faksa trčao da se spremim, pa opet trčao na avion, u žurbi sam potpuno zaboravio da spakujem magnet koji sam mu kupio. Tek po ulasku u zgradu aerodroma, kliknulo mi je da sam ga ostavio. Let je za dva sata. Ne mogu sada nazad. Ali to je samo jedan običan magnet, poslaću mu kad se vratim. Kao da je bitno.

Ili ipak jeste?

Četiri – pet sati nakon, nalazim se na pragu njegovog stana. Lagano kucam. Niko ne odgovara. Pokušavam sa zvonom. Čujem korake kako se približavaju vratima. Otvara mi.

-Ćao, ja sam Jorgen, dobro došao, sa velikim osmijehom na licu uvodi me u svoj stan. Nadam se da je let prošao dobro i da si odmoran.

-Super sam. Drago mi je da sam napokon u Norveškoj.

– Hajde da ti pokažem svoj stan i gdje ćeš spavati – govori mi.

–  Ovo je kuhinja, tu možeš da si pripremiš čaj ili skuhaš nešto po želji. Posluži se slobodno. Ovo je soba u kojoj ja spavam, terasa, a ovo je gdje ćeš ti biti. – Pokaza mi na jedan kauč u dnevnoj sobi.

– Kul se čini – kažem mu. – Drago mi je da ti se dopada, moj si gost i hoću da budeš zadovoljan. Nastavlja dalje. – Ovo je kupatilo, pripazi samo na tuš, jer treba dosta vremena da dođe topla voda, a ovo je moj frižider na kojem su svi magneti koje sam skupio.

Ajme, zar smo već kod magneta? – razmišljam u sebi.

– Vidiš, bio sam u Riju, u Buenos Airesu, posjetio sam i Japan i skoro sve zemlje Evrope, Bio sam i u Bratislavi – reče lagano zastajući i gledajući me.

– Ja….znaš kako….- pokušavam da mu objasnim da sam zaboravio magnet.

– Kako sam žurio da stignem na avion, slučajno sam ostavio magnet u svojoj sobi, ali obećavam ti čim se vratim da ću ti ga poslati poštom. – Trudim se da ispravim situaciju i razbijem ovu neugodnu atmosferu.

U tom trenutku vrijeme kao da stade. Njegove lice momentalno postade ozbiljno, a njegov do tada, pritajeni osmijeh potpuno je iščezao. Čak i ptice na balkonu koje su do maloprije cvrkutale, zaćutale su i počele da posmatraju šta se upravo desilo.

– It’s fine – odgovara mi i okrenu se i sjede da jede.

– Izvini zaista. Čim se vratim šaljem ti sigurno. Zaista sam zaboravio.

– Ne brini. – reče ledenim glasom, ovoga puta me ni ne gledajući te samo nastavi da jede.

Potom uzima daljinski i pali TV, kaže da želi da pogleda emisiju koja ga interesuju. U prevodu, nisi mi donio moj dragocijeni magnet, radi šta hoćeš. Nije problem, mislim se.

Vidjeći da ovdje nema mnogo toga šta bih sada mogao da uradim, odlučujem da se raspremim i krećem u obilazak grada. Imam malo vremena da što više vidim, bolje da krenem. Izlazim iz njegove zgrade. I dalje mi je u mislima situacija od maloprije, ali pokušavam da ne razmišljam o tome.

Oslo – informacije o gradu

Oslo je glavni i najveći grad Norveške i prema posljednjem popisu, ima oko 600.000 stanovnika. Sa okolinom, vjeruje se da ima i preko 1,2 miliona. Ovo faktički znači da 1/5 čitave Norveške živi u ovom gradu.

DSCF9533

Po ugledu na Kopenhagen i Stockholm, Oslo je ekonomski, sportski i kulturni centar zemlje. Ljubitelje istorije možda će zanimati da grad ovo ime nosi tek od 1925. godine. Do tada je nosio naziv Kristijanija, po danskom kralju Krisitjanu IV.

Oslo kao i Norveška je veoma bogat i razvijen grad. Prema novim istraživanjima, zemlja je u takvom suficitu, da svaki stanovnik ove Skandinavske zemlje, ima preko 1 milon evra! Plate u Norveškoj su skoro duplo veće nego prosječne plate u zemljama EU, pa je upravo ovo povodom sve većem broju ljudi da potraži svoju životni put ovdje. Marokanci, Turci, Pakistanci, Poljaci, Rumuni, pa i Balkanci, samo su neki od naroda koji dolaze ovdje trbuhom za kruhom.

Šta vidjeti u Oslu?

Moj prvi kontakt sa Oslom je sjajan. Iako je rano proljeće, vani je toplo, sunčano. Nebo ima neku posebnu nijansu plave koju mnogo volim. Mladi parovi u savršenoj garderobi šetaju sa svojom djecom. Izgledaju tako sretni. Ulice grada su široke i velike. Na svako malo nailazim na neki mali trg, park ili fontanu. Sve je tako savršeno. Čak i previše. Kao da nisam u realnom svijetu, već u nekom filmu o zemlji iz snova koji je režirao Vudi Alen.

Imam dogovor da se vidim sa jednim poznanikom na kafi. On je naš momak, ali već dugo živi u Norveškoj pa smo se dogovorili da se vidimo. Nalazimo se u gradu u blizini čuvene Opere koja izgleda kao neki veliki brod ili glečer koji pluta na vodi.

Zgrada opere u Oslu Malo sam poranio, pa odlučujem da zavirim šta ima u njoj, mada ću obilazak ipak ostaviti za kasnije. U tom dolazi i Predrag i sjedamo uz jedan kafić tik uz obalu.

DSCF9514Dok razgovaramo, postavljam mu milion pitanja. Toliko toga me zanima o Oslu. Pitam ga za savjete šta obići, za cijene, za neke “local tips”, ali pitam ga i za Brejvika. Nekako, u vrijeme kada sam bio tamo, još uvijek je vrlo aktuelna priča bila o ubistvima na ostrvu Utoja, nadaleko od Osla.

Hmm, tu se malo zamisli prije nego što mi odgovori. Nije jednostavna tema za konverzaciju. Priča mi da zna neke ljude koji su se nalazili u blizini prve bombe koja je postavljena u grad. Bilo je to u četvrti Regjeringskvartalet, 22.7.2011. u 15 časova i 26 minuta, u neposrednoj blizini kancelarije premijera Jensa Stoltenberga, a koja je služila kao obmana za ono što je uslijedilo sat vremena kasnije, kada je na gore pomenutom ostrvu, ubijeno čak 69, a ranjeno 66 osoba! 

Pričali smo tako neko vrijeme. Raspitivao se za Bosnu i govorio mi koliko mu nedostaje ponekad. Ali, samo ponekad naglašava. Prošetali smo tim djelom grada. Pokazao mi je Zgradu skupštine i čuveni Nobelov centar.

Nobelov centar

Ubrzo se rastajemo, a ja nastavljam sam obilazak grada. Nakon nekoliko minuta šetnje, ulazim u glavnu ulici Karl Johans. Narodno pozorište, Galerija, Parlament i Kraljeva palata, samo su neke od znamenitosti koje se nalaze u neposrednoj blizini.

Oslo Parlament
Palata u Oslu
DSCF9523Narednih 3-4 sata uživam u obilasku grada. Na mapi koju sam uzeo, čekiram neke zanimljive stvari koje sam obišao, ali ubrzo shvatam da mi za sutra ostaje jako malo od planiranog da obiđem. Odlučim da zastanem onda, a i već se polako bliži kraj dana. Odlazim do prvog većeg marketa kojeg vidim, da kupim nešto za večeru.

Uh, ovo me dovodi do nove teme.

Cijene u Oslu

Oslo je najskuplji grad u kome sam ikada bio. Tačka. Oslo je najskuplji grad na svijetu, kažu mnogi. Sve je skupo. Šta god da pogledate, sve je brutalno precijenjeno. Sjećam se da sam u marketu tražio običan sendvič, ali kad sam vidio da košta 6 evra, brzo sam odustao od njega. Ne znam da li da uopšte pišem dalje o cijenama, jer one su sve ono što se priča i što ste negdje nekada pročitali o ovom gradu.

Sa druge strane, kada malo razmislim, cijene su sasvim realne. Ako uzmete u obzir Norveške plate od 3000+ evra, sendvič od 6 evra nije preskup, ali za nas sa brdovitog Balkana, sve je više nego luksuz. Počev od prevoza, hrane, kafića, restorana, ulazaka u muzeje…svega osim određene vrste konzervi ribe, koje očito imaju na bacanje, pa je cijena bila približna našoj tunjevini.

Vraćam se u stan sa kesama u rukama, zaboravljajući na naš prvi susret. Međutim, odmah po ulasku vidim da Jorgen i dalje ne može da prežali magnet koji sam zaboravio. Pozdravlja me kulturno dok nešto kucka na svom laptopu i govori mi da si spremim čaj ako želim. Javljam se mami da se ne brine, dok me ona pita kako mi je na kauč.

– Kul je…Dobro se s(lažemo).

Drugo jutro ustajem malo kasnije. Sunce se stidljivo pojavljuje negdje oko pola 9, kada lagano počinjem da planiram dan. Ne želim da se žurim. Ponovo odlazim do centra, kako bih još jednom obišao sve one zanimljive stvari od juče. Nastavljam ka Vigeland parku, a na putu ka tamo nailazim na jedno simpatično naselje. Oduševljava me kako je sve čisto i nekako svježe. Uprkos starinskoj arhitekturi, zgrade izgledaju kao da su juče napravljene.

DSCF9498 DSCF9490Mapa mi pokazuje da je Vigeland park jako blizu. Očekujem puno od ovoga mjesta. Svi su mi govorili da je to možda i najzanimljivija stvar u ovom gradu i iako mi su mi se stari grad sa svim znamenitostima i Opera mnogo dopali, ipak se nadam nečemu novom.

Hodajući tako stižem do željenog mjesta. Hvata me uzbuđenje. Nakon ulaza u park, približavam se mjestu u kojem se nalazi 212 statua poznatog norveškog vajara Gustava Vigelanda. Kako su mi pričali, G. Vigeland je imao neobičan ugovor sa gradom Oslom, prema kojem je od grada dobio na korištenje atelje i simboličnu platu do kraja života, pod uslovom da nakon njegove smrti, grad Oslo postane vlasnik svih njegovih djela. Navedeni ugovor mu je omogućio da neometano radi na skulpturama, a vjeruje se da ih je izrađivao punih 40 godina.

Muvam se okolo nekih sat vremena, trudim se da sagledam svaku impozantnu skulputuru koja se ovdje nalazi.

.Vigeland park u Oslu DSCF9454 DSCF9461

Stajem ispred svake od njih i zamišljam kako je neko na svakoj od ovih radio mjesecima. Koliko je pažnje utrošeno u svaki detalj. Dopada mi se Vigelnad, skroz je neobičan, drugačiji.

DSCF9439 DSCF9462Krećem dalje ka tvrđavi i dvorcu Akershus, koji spada u jedan od najbitnijih istorijskih spomenika, ne samo u Oslu, već u čitavoj Norveškoj. Tvrđava je rekli bi logično, građena sa ciljem da zaštiti Oslo od napada, a u jednom periodu, korištena je i kao zatvor.

Tvrđava Akerhus u Norveškoj DSCF9573Akershus me oduševljava ulazom u svaki novi njegov dio. Razmišljam da li iz razloga što je zaista impozantan ili zato što od njega iz nekog razloga nisam očekivao mnogo.

DSCF9572

Osjećam se kao u moru malih lavirinata, a onda iznenada izlazim na jednu čistinu, sa koje se pruža vjerovatno najbolji pogled u Oslu.

Pogled na grad DSCF9564 Vrijedilo je doći ovdje.

Ostajem na tvrđavi neko vrijeme da upijem svu njenu ljepotu, jer pitanje je da li ćemo se ikada ponovo vidjeti. Dok jedem neke vafle koje sam kupio, vidim da mi je na mapi označena jedna velika zona, ne tako daleko od dvorca.  Aker Brygge se zove.

Po ulasku u samu zonu, vidim da je Aker Brygge, u stvari manje mondensko naselje, sa velikim brojem prodavnica, restorana i šoping centara. Sve je ultra mega giga luksuzno. Zavirim na kratko na cijenovnike u restoranima. Pivo 0,50 košta 12 evra! Nije ovo za mene.

U tom trenutku, osjetim kako me nešto očeša po nozi. Okrećem se da vidim i u trenutku ugledam malu patku koja maše krilima, vjerovatno tražeći hrane od mene. Imam samo ove suve vafle, bacam joj komadić, ali nešto joj se ne dopada.

Sjedam na jedan kej koji se tu nalazi i puštam si neku muziku na mp3. Da, u to vrijeme ljudi su još koristili ove stvari. Sjedim tu dobrih sat vremena. Ne radi mi se ništa. hoću samo da kuliram.

DSCF9548U tom trenutku, kao u bunilu, učini mi se da čujem kako neko priča naš jezik. Čuo sam da je u Oslu dosta naših ljudi, ali još nikoga nisam sreo. Okrećem se i vidim čovjeka kako ide u mom pravcu. Užasno mi je poznat. Nije valjda on? Šta on radi ovdje? Jeste on, vidiš da priča srpski, kažem si.

Prilazim mu.

– Izvinite, možemo li se upoznati?- pitam ga. Ja sam Robert i mnogo Vas poštujem.

Vidjevši moj izraz lica, on se nasmija, pogleda me u oči i pruži mi ruku.

– Boris, drago mi je. Kako si me prepoznao, da li zbog ovog crnog pramena na kosi?- smije se.

Ne znam šta da mu odgovorim na to, ali uzvraćam nervozan osmijeh.

– Odakle si?

-Banja Luke.

– Pa moja sekretarica Maja je iz Banjaluke.- reče pokazujući na djevojku mojih godina koja stoji pored njega i koja mi se osmijehnu.

– Gdje živiš u Banjaluci Majo? – pitam je

– Starčevica, ti?

– Borik.

Pita me kako mi se dopada Oslo. Ok mi je, samo dosta skupo. – Uh, jako je sve skupo – uključi se Boris.

– Jel Vas mogu pitati kojim ste povodom ovdje?

– Trenutno radim za norveški Telenor sada. Nisam više toliko u politici. – Nasmijem se na to.

– Mnogo mi je drago što sam Vas upoznao i hvala Vam na vremenu koje ste izdvojili.

– Nema šta da mi se zahvaljuješ, želim ti sve najbolje.

I ja Vama.

Rastajem se tako sa njima i gledam ih kako odlaze na sastanak. Ne mogu da vjerujem da sam upravo u Oslu sreo Borisa Tadića. A bio je tako kulturan i fin. Ej, on meni pruža ruku i kaže ja sam Boris. Kao da ja ne znam ko je on.

Boris Tadić i ja zajednička slika

Odlazim ponovo do centra. Uživam slušajući lokalnog muzičara kako izvodi pjesme jedne od mojih omiljenih grupa Passanger. Ali već postaje kasno. Dan je previše kratak ovdje u ovo doba godine. Ponavljam istu proceduru kao i juče i odlazim da kupim neke stvar za večeru.

Treći dan je prošao slično, obilazio sam ostatak stvari koji mi je ostao, posjetio dva muzeja, ali već dugo čitate ovaj tekst, a stvari nisu toliko vrijedne spomene pa ne želim da Vas zamaram. To veče počinjem da planiram i svoj odlazak.

Ali onda stvari kreću ponovo da se komplikuju

Ovako stoji situacija. Let mi je veoma rano. Nešto iza šest ujutro. Razmišljam da li da idem rano ujutro ili kasnim večernjim vozom. Pitaću Jorgena, svog hosta. On će najbolje znati. Ipak je obišao pola svijeta. Dolazim u njegov stan, a tamo novi čovjek. Umjesto ignorisanja kao do sada, ovoga puta me srdačno me pozdravlja. Pita me čak jesam li gladan, te kako mi je bilo u gradu. Nisam baš siguran šta se tačno desilo u međuvremenu dok me nije bilo, ali prija mi njegovo novo stanje.

Odjednom želi da priča i o mojoj zemlji. Dodirujemo se svih manje i više bitnih tema, koje neko može da stavi u dva sata razgovora sa nekim. Pitam ga onda za prevoz do aerodrom i koji je najbolji način da se prebacim tamo u ovim satima.

Inače, radi razumijevanje bolje ove situacije, želim napomenuti da Oslo, iako ne tako veliki grad, ima čak tri aerodroma! Ovaj treći najmanji, je onaj na koji smo ja i Wizzair letjeli, a udaljen je od grada skoro dva sata vožnje! Razmišljam šta mi je činiti. Gledam red vožnje voza koji ide ka aerodromu. Pokazuje mi da zadnji voz polazi u 11 naveče, a da je prvi jutarnji u 3. Nešto mi se ne ustaje u to međudoba.

– Da li radi aerodrom po noći? – pitam ga.

– Works perfectly – odgovara mi u smiješak.

Dodaje i da često putuje sa tog aerodroma i da nikada nije imao problema.

E sad, zapamtite ovu works perfectly rečenicu.

Mada, čudi me da tako mali aerodrom, nalik na sarajevski, može da radi čitavu noć. Nekako…nema smisla. Ali, gledajući sa kakvom dozom sigurnosti izgovara ove riječi, odlučujem da ga poslušam. Pozdravljam se tako sa njim, pritom mu još jednom obećavajući da ću mu poslati magnet čim stignem, a kroz manje od sat vremena, već se nalazim u vozu koji ide ka aerodormu. Gledam iste one šarene kućice od maloprije, koje me iznova dodatno fasciniraju. Izgledaju tako norveški.

Posmatram i ljude oko sebe, koji sa knjigama u rukama i duboko zaronjeni u nove priče Jo Nesba, ne obraćaju mnogo pažnje na putnike oko sebe, Ali prije nego što ćemo stići na posljednju stanicu, naizgled ljubazni vozač voza, upita me kroz osmijeh dok sam silazio na peron.

– Da li znaš da aerodrom ne radi preko noći?

Gledam ga zbunjen. Mora da se šališ mislim u sebi.

– Ne radi? Kako ne radi?

Vjerovatno uživajući u mojoj faci iznenađenja, nalik na srndaća pred farovima, samo se nasmija i okrenu.

Mislim se….

Približavajući se aerodromu, zapažam jednog nižeg momka, sa kapuljačom na glavi u crnoj jakni, kako stoji naslonjen na zid ispred ulaza.

– Da li aerodrom stvarno ne radi? – pitam ga, prilazaći mu bliže.

– Ne. Tek se u pola pet otvara.

Dok mi izgovara ove riječi, u glavi mi se momentalno vraća slika Jorgena koji mi sa osmijehom govori “works perfectly”. Tačno ne vjerujem da je ovo namjerno uradio. Ne mogu da vjerujem da je znao da ću doći ovdje i trebati provesti čitavu noć smrzavajući se.

Gledam na sat, nema ni 1 još. Treba još skoro četiri sata da stojimo ispred ovako.

– Od kada ti čekaš? – pitam ga, vraćajući se opet u stanje realnosti.

– Došao sam nešto prije tebe. Nisam dugo ovdje, ali nas duga noć čeka.

Dok razgovaramo, izlazi jedan zaposleni da nešto provjeri. Zaustavljam ga i objašnjavam mu situaciju. Pitam ga možemo li kojim slučajem da uđemo unutra da se malo zgrijemo. Međutim, on nije Norvežanin. Po imenu na akreditaciji vidim da je iz Vijetnama i znam da se njega se pita koliko i nas. Možda bi i želio da nam pomogne, ali postoje pravila koja mu to ne dopuštaju. Mada, prilično me nervira njegov komentar, kada mi kaže da pošaljemo mejl aerodromu vezano za ovo.

Nervozu pojačava onaj vozač voza od maloprije, koji nas prolazeći pored aerodroma, samo pogleda i nasmija se našoj muci. Stojimo na samo pet metara od ulaza i mjesta gdje je toplo. Unutra desetine ljudi koji su zaposleni i koji vide da smo sa jaknama zakopčanim do grla i crvenih noseva, već uveliko promrzli, ali niko i ne obraća pažnju na nas. A da li od hladnoće, ili nečega drugog, i vrijeme kao da je stalo. Svaki put kada bih pogledao na sat, prošla bi eventualno koja minuta više.

Pričam sa momkom kojeg sam zatekao ovdje, za kojeg u međuvremenu saznajem da je Poljak, ali ne uspijevam mnogo da ga pratim. Jedino o čemu razmišljam je kako ću se kroz par sata konačno ugrijati. Predlaže mi da odemo u neki podzemni parking, odmah tu pored, za koji je načuo da je otvoren. .

– Možda ćemo se moći malo ugrijati.

Silazeći dole, na mjestu veoma komunističkog izgleda za norveške standarde i sivila koje je samo ubijalo našu tugu, nije bilo ničega, osim jedne male grijalice, naslonjene uza zid.

– Očito im se ove situacije dešavaju često pa su odlučili grijalicu da stave. – govorim mu.

Vadim sve stvari koje imam u koferu, ne bi li jedan dio obukao na sebe, a drugi stavio ispod, kako ne bi sjedio na betonu. U ovom trentku, na sebi imam 4 majice, dva džempera i jaknu, ali jeza i dalje ne izlazi iz mene. Sa njim dijelim i posljednje parče čokolade koje sam uzeo od ranije i ovoga puta, malo fokusiraniji, slušam ono što mi priča. U svoj toj zanimaciji, već je bilo dva ujutro, te taman kada smo mislili da bismo ovdje mogli bez problema još tri sata da izdržimo, grijalica je iznenadno prestala da radi.

Paleći je i gaseći ponovo, te pokušavajući da je osposobimo, nakon nekoliko minuta, digli smo ruke, a vrlo brzo je opet postalo veoma hladno, Vraćajući u kofer dio pogužvanih stvari na kojima sam sjedio, pritom zadržavajući drugi dio na sebi, izašao sam sa njim ponovo ispred aerodroma.

– Još dva sata nam je ostalo dok nas ne puste. – govori mi poskakujući u mjestu od hladnoće.

Ali ono što se upravo tada desilo, još je jedna nevjerovatna stvar ovoga putovanja.

Naime, očito spoznavši našu situaciju, nedugo nakon što smo opet stali pred aerodrom, prišao nam je jedan stariji čovjek za ženom. Bez mnogo priče, rekao nam je da su on i žene rezervisali hotel odmah kraj aerodroma, da im se ne dopada i da idu tražiti drugi, te izvadio ključ od tog hotela iz džepa i stavio mi ga u ruku.

– Vidim da se smrzavate ovdje, pa smo mislili da možete sačekati let u našoj sobi. Nije neka, ali barem je toplo.

Ne vjerujući šta se upravo desilo, pomalo izgubljen, samo sam mu se zahvalio, uzeo ključeve koje mi je dao i manhuo mu dok je odlazio bio.

Na našim licima, tada se pojavila istinska sreća, te smo obojica, smijući se glasno, krenuli ka hotelu koji se nalazio na 200 metara od nas. Ulazimo unutra, ponosno mašeći ključem u ruci, pritom se ne osvrućući mnogo na momka koji radi na recepciji. Sve dok nas on nije zaustavio.

– Kuda ste to krenuli? – povika za nama.

Vraćajući se par metara unazad, govorim mu ka našoj sobi. Pokazujem i ključ u ruci da poduprem tu tvrdnju.

– Koja soba je u pitanju? – upita nas.

– 202. – Pokazujem broj na njoj.

– Ne pitam vas to, već na čije je ime soba?

– Kako na čije je ime. Imamo ključ od sobe?

– Vidim ga, ali pitam vas još jednom, na čije je soba ime?

Gledajući u Poljaka koji se u ovom trenutku nalazi, lijevo od mene, shvatam da nas neće pustiti unutra. U momentu mrzim sebe što samo nisam upitao čovjeka od maloprije kako se zove, ali sve se desilo tako na brzinu. Objašnjavam recepcioneru izrazito plave kose i bijelog tena, šta se desilo. Da nam je čovjek prišao ispred aerodroma i dao nam ključ. Opisujem njegov izgled, kao i izgled njegove, prilično mlađe žene. Pokušavam i sa kartom empatije i govorim kako nam je jako hladno vani i kako smo promrzli. Pokušvam sve što je u mojoj moći, samo da nas pusti još koji sat da budemo ovdje, ali riječ empatija odavno je zaboravljena u norveškom vokabularu.

Svega nekoliko minuta kasnije, ponovo smo ispred aerodroma, ovoga puta, još nervozniji nego maločas. A taman smo osjetili kako je toplo i lijepo bilo unutra.

Započinjući opet neke nove teme, ne bi li smo zaboravili na sve što se dešava, konačno smo dočekali i da se aerodrom otvori. Ne sjećam se da sam ikada u životu bio ovoliko srećan zbog običnog ulaska u neku običnu prostoriju. Dok čekam let, razmišljam o ovom putovanju. Misli su mi pomješane. Na momente mi je bilo super, na momente me živcirao moj host. Grad je lijep, ali kao da pokušavam da ubijedim sebe u to. Nekako ga stalno poredim sa Kopenhagenom, a iskreno se ne mogu porediti.

Prije ukrcavanja, odlazim do WC-a sa rancem koji imam. WC se vjerovatno nalazi u Ginisovoj knjizi rekorda kao najuži WC na svijetu, a moja torba ne može da prođe. Pitam djevojku što radi tu pored da mi pričuva torbu na dvije minute.

– Ne mogu – kaže mi.

– To je samo dvije minute – molim je.

– To nije moj posao. Imaš tamo mjesto na kojem možeš ostaviti torbu – drsko mi odgovara.

Da, mjesto gdje se čuvanje torbe plaća 10 evra. – mislim u sebi.

Norveška me je ostavila bez riječi u svakom smislu, onom dobrom i onom lošem. Mnogo ljudi koje znam da su bili u Norveškoj bili su oduševljeni. Ali, većina njih nije bila u prevelikom kontaktu sa lokalnim stanovništvom. Nekako sam dobio osjećaj da je izvana sve tako savršeno, a iznutra mnogo drugačije. Ljudi se drže sebe i neće Vam uraditi ništa od onoga za šta su dužni ili plaćeni. Čini mi se da sva ljubaznost, savršen engleski i osmijesi koje ćete dobiti, jednostavno nisu iskreni.

Da li jednostavno nisam imao sreću ili je zaista tako, vjerovatno nikada neću saznati.

Ali opet, to je samo moje mišljenje.

P.S. Za više informacija o Oslu, kliknite ovdje.

Ostavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

41 comments