Kako stranci vide Bosnu i Hercegovinu

Kako stranci vide Bosnu i Hercegovinu i kakva sam sve neobična pitanja dobijao na putovanjima?

Prije nekoliko dana, jedna čitateljka mi je predložila da napišem tekst o tome kako stranci vide Bosnu i Hercegovinu. Interesantna tema, pomislio sam. Dešavale su mi se raznorazne tragi-komične stvari koje su imale veze sa imenom Bosna i Hercegovina do sada.

Svega pola sata nakon tog komentara, surfajući netom, pronađem jednu zanimljivu statistiku rađenu od strane američkog turističkog časopisa 2013. godine.

kako stranci vide Bosnu i Hercegovinu

Izgleda da mi je suđeno da napišem ovaj post, razmišljam u sebi.

Ok, u pitanju je američki časopis. Svi smo svjesni da Ameri i nisu baš najrelevantniji po pitanju geografije. Ali zar je moguće da skoro 1/5 ispitanih ima strah od dešavanja kod nas? Ček, ček. Hajde da preformulišem pitanje. Zar je moguće da 1/5 ispitanih i dalje smatra da rat i dalje traje ili da je tek nedavno završen?

…..

Međutim, postoji i jedan drugi krivac za ovu statistiku gore.

Pitate se koji?

Mi sami! Jednostavno, previše toga negativnog je proizašlo sa ovih prostora da bi nas neko drugačije doživljavao. A svi znamo kako predrasude mogu da nas oblikuju.

A da li mislite da vi imate predrasude prema nekim zemljama? Da li mislite da neke zemlje ili ljude nepravedno osuđujete samo zato što dolaze sa tog mjesta?

Hajde da vidimo to kroz jedan primjer.

Zamislite da ste dobili anketu da ispunite. Anketa se sastoji od 10 polja u koja trebate da unesete vaše mišljenje i osjećanje vezano za određene zemlje svijeta. Moguća su samo dva odgovora, pozitivno i negativno. U svakom od polja, nalazi se po jedna zemlja. Ukupno njih 10. Brazil, Španija, Irak, Sudan, Bahami, Moldavija, Rumunija, Kanada, Japan i Kongo.

Kakvi bi vaši odgovori bili?

Vjerovatno biste za Brazil, Španiju, Bahame, Kanadu i Japan stavili pozitivno, a za Irak, Sudan, Moldaviju i Kongo negativno. Rumunija bi bila negdje između. Valjda.

A šta mislite u koju grupu bi neki stranac stavio Bosnu i Hercegovinu, pod uslovom da nije bio u njoj i da ne zna mnogo o njoj?

Vjerovatno negdje između Rumunije i Konga.

E sad, većina iole obrazovanih ljudi u svijetu, čula je da postojimo (ne računamo onih 18,2 % gore). Znaju da je nekada bio neki rat i možda su čuli priče starijih ljudi kako smo svi nekada živjeli u jednoj boljoj zemlji. Vjerovatno znaju za Sarajevo, most u Mostaru, eventualno za ZOI (Zimske olimpijske igre) ’84. Ali, to je manje više to.

Putujući svijetom, ali i ugošćavajući ljude u svom stanu, mnogo puta sam se susreo sa raznim neobičnim komentarima na račun moje zemlje. Ti komentari nisu bili zlonamjerni niti bezobrazni. Bili su smješni. Ponekad tužni. Često i žalosni, ali su jednostavno bili posljedica neznanja tih ljudi.

turisti u BiH

O čemu se zapravo radi, pogledajte kroz ovih 7 situacija.

Situacija 1 – Zubar sa Kipra

Prva situacija koju pamtim, vezana je za jednog zubara na Kipru. Ovu priču mi je ispričao moj dobar prijatelj Glen, Španac koji je dugo vremena živio u Banjaluci i kojem sam na kraju kumovao na svadbi. S obzirom na to da smo on i ja jedno vrijeme nosili protezu, tokom poslovnog putovanja na Kipar, gumica sa proteze mu je spala, te je otišao da je stavi kod obližnjeg zubara.

Prije nego što nastavim, samo da rezimiramo neke osnovne činjenice. Znači, čovjek se nalazi na Kipru, zemlja je u EU još od 2004. godine. Udaljena je od nas svega dva sata avionom. On je zubar, obrazovan i školovan čovjek.

Dok sjedi na stolici u jednoj kako kaže „sasvim pristojnoj ambulanti“ i čeka da mu zamijeni gumicu, zubar, primijetivši da je stranac, upita ga gdje je stavio protezu.

– U Bosni i Hercegovini – kaže mu.

– Bosni i Hercegovini? Pa zar tamo imaju zubara koji ovo radi? – upita ga ovaj.

Vidjevši da ovaj očito nema blage veze o životu ovdje, odlučuje da se malo našali sa njim.

– Pa znaš kako, postoji samo jedan zubar tamo. Ali kod njih to funkcioniše malo drugačije. On je zubar za ljude i životinje – govori mu.

– Ček, stvarno? – upita ga u nevjerici.

– Da da. Takve su im škole. Evo recimo, posljednji put kada sam bio, pored mene je sjedila jedna krava i jedna koza. – govori mu mrtav ozbiljan.

Ovaj ga gleda, nije mu jasno da li priča ozbiljno ili se šali s njim.

– I, onda on uzme onu sisaljku i stavi je iz njihovih usta meni. –

U tom trenutku, zubar pušta lagani kez. Jasno mu je da je ipak šala u pitanju. Ali, dragi moj doktore stomatologije, pa zar nakon rečenice da su kod nas zubari za ljude i životinje to nije bilo više nego jasno?

Čovječe, ti si obrazovan čovjek. Živiš pa skoro preko puta nas, uzimajući u obzir veličinu planete Zemlje. Kako možeš da vjeruješ u te stvari?

Situacija 2 – Eh ti Slovaci

Te iste godine, tokom studija u Bratislavi, pričao sam sa jednim momkom koji je rođen tamo o planovima preko ljeta. Hvalio mi se kako će ići u Brazil te godine. Koji sretnik mislim se.

Upita me tako koji su moji planovi preko ljeta.

– Da odmaram i uživam. Nemam baš neke pretjerane planove. Igraću tenis, ići ću na bazen, neka roštiljanja i izlasci sa društvom.

On me gleda sav sretan. – Joj to je ekstra. Biće ti super. To je sjajno –

Čudi me njegova reakcija. Ne razumijem šta je tako posebno tu.

– Nisam mislio da imate sve te stvari tu gdje živiš – dodaje.

– Aha, sad kapiram. – Mislio si da živim na nekom selu sa kravama i kozama? – pitam ga kroz osmijeh sarkastično.

– Pa ne baš to, ali nisam znao da u tvom gradu, možeš toliko stvari da radiš –

– Kojih stvari? Da imam teniski teren pored činjenice da dolazim iz regiona iz kojeg je Novak Đoković i da imam bazen u gradu od 200.000 stanovnika? Ja živim dosta blizu tebe znaš, nije baš toliko drugačije – (551 kilometar udaljena je Bosna i Hercegovina od Slovačke).

slovačka mapa

Već lagano pizdim. Inače me nervira ovaj lik, još sad ima ovako glupa pitanja.

– Nisam tako mislio – pravda se.

-Sve je ok, ništa ne brini. Ali moram da idem. Eno moja djevojka u štali napokon uhvatila internet nekako. Imamo dogovoren Skajp.

On me samo pogleda. Ništa nije rekao.

Situacija 3 – Poljakinja

Dobijam zathjev preko Couchsurfinga od jedne djevojke iz Poljske koja želi da prenoći kod mene. Raspituje se tako za neke stvari vezano za grad i šta može da posjeti, kakva je hrana, koja je valuta…osnovne stvari.

– Da li imate internet tu? – postavlja mi novo pitanje. Je li moguće da me ovo pita. Mada, neću da budem bezobrazan. Uskoro će noćiti kod mene.

– Šta misliš kako pišem ovu poruku? – odgovaram uz smajli na kraju. Nadam se da nije pregrubo.

– A, u pravu si, moja greška – odgovara uz osmijeh.

Zar neko stvarno misli da u 2013. godini nemamo internet?

Situacija 4 – priča iz Italije

Nalazim se u Milanu u stanu kod Ane. Ana je psihijatar. Mnogo je dobra cura. Nevjerovatno je pametna, kao i otvorena. Mislim da bih u svakoj temi koju bih načeo sa njom bio u inferiornom položaju. Svaki njen komentar i rečenica, nekako imaju smisao. Razbila mi je sve stereotipe o Italijnima koje sam imao. Ima i svoju privatnu ordinaciju, ali radi u drugom najvećem zatvoru u čitavoj Italiji! Pričamo o svemu, o životu u Italiji, putovanjima, filmovima, muzici…svim onim stvarima o kojima ljudi koji se skoro upoznaju mogu da pričaju. Osjećam da je posebna.

Priča mi neke svoje avanture kada je kao klinka stopala po Siciliji pa su je neki tipovi pokušali silovati, a ona ih prebila. Zaboravio sam spomenuti da se bavi karateom već 13 godina.

Dok pričamo, uči me kako se pravi neko italijansko jelo. Degustiramo ga zajedno.

– Nisi loša kuvarica – kažem joj.

– Znam ja još mnogo toga da radim dobro – odgovori mi kroz osmijeh.

Oboje se nasmijašmo.

Milano slika

Pomažem joj da postavi sto. Dok postavljamo tanjire, upitam je šta misli o Bosni i Hercegovini i da li je čula za Banjaluku.

– Guglala sam tvoj grad kad sam ga vidjela na tvom profilu. Nisam prije čula za njega – priznaje mi.

– A znaš li nešto o Bosni i Hercegovini? – znatiželjan sam.

– Hmm, ne mnogo. Nisam nikada bila tamo. Jedino što znam je da je mnogo ljudi iz tvoje zemlje završlio u Hagu i da su ubili mnoge ljude. – iskreno mi odgovora.

– Stvarno? Znači to je slika koju mediji ovdje stvaraju o nama?

– Ne znam šta bih ti rekla. To je bilo jako aktuelno ovdje do skora. Čitala sam o tome dosta u medijima. –

U trenutku počinjem da se osjećam tako ružno. Pomalo sam i ljut. Ne na nju, već na činjenicu da uvijek neke loše stvari se čuju o nama. Želim da joj objasnim toliko stvari, ali shvatam da je to duga priča. Kako objasniti u par minuta ono što se dešavalo godinama i što mnogima i danas nije jasno. A to su sve tako teške teme, ne želim da je opterećujem sa tim. A pasta se već lagano hladi. Razmijenišmo još jedan osmijeh.

– A koje su to još stvari koje radiš jako dobro?

Situacija 5 – Argentinac

Tog ljeta u Banjaluku je na praksu došao jedan momak iz Argentine. Kao i svakog stranca koji zabasa ovdje i ovog sam želio da upoznam i sa njim vježbam svoj španski. U tom periodu, startovao bih sve ljude koje bi pričali ovaj jezik. Muško, žensko, stariji, mlađi, par, grupa…nije me zanimalo. Tako sam jednom prilikom prišao momku iz Venecuele u jednom klubu u gradu. Pričali smo malo to veče i razmijenili brojeve. Naredni dan, poslao sam mu poruku da izađe zajedno sa nama na Demofest.

-Izvini ali imam djevojku. Čujemo se drugi put.

On ladno misli da sam ja gej. Koji k….

Da li da mu pišem nešto? Neka, bolje je ovako.

Dan danas, kad mi je teško, ponekad otvorim ovu poruku koju čuvam u telefonu da me oraspoloži.

Ali vratimo se nazad na Argentinca.

Pitao sam ga mnoge stvari. Zašto je došao ovdje, kako mu se dopada, kakvi su mu ljudi, hrana, ali i koje stvari je znao ili čuo o BiH prije dolaska.

– Jedino što su mi rekli u mom programu je da se pripazim, jer kažu da ima dosta mina. –

– Mina? Ko ti je to rekao? – pitam ga.

– Ljudi u programu preko kojeg sam ovdje. Istraživao sam i po netu, ne piše toliko o tome, ali bio me je strah prije nego sam došao, iskreno da ti kažem – odgovara mi.

– Ništa se ne brini, nema ovdje mina. Bar koliko ja znam. Šta je rekla tvoja mama kad je čula da ćeš doći ovdje? –

– Branila mi je da dođem, ali je na kraju ipak popustila. Mada, i danas se dosta brine. –

Razmišljam u sebi dok slušam njegovu priču. Dolaziš iz Argentine, zemlje koja statistički ima mnogo veću stopu ubistava i kriminala nego Bosna i Hercegovina, ali je tvoju porodicu strah za tebe dok si ovdje?

Možda onda ni kod njih nije tako kao što se priča?

Situacija 6 – ¿Hablas español?

Mjesto radnje je ponovo Bratislava. Program koji sam pohađao na Ekonomskom univerzitetu tamo, bio je najveći internacionalni program do tada, te je od 32 studenata, čak 10 bilo iz zemalja van Slovačke. Ljudi iz gore spomenute Argentine, Kine, Njemačke, Švicarske, Italije, Poljske, Slovačke, Ukrajine, Češke i naravno, BiH.

Kao što to obično biva, većina tih ljudi nije imala neki interes za moju zemlju. Pomalo me i nerviralo to. Nekako, osjećam da me je mnogo stvari nerviralo dok čitam ovaj post. Kao da želim da i moja zemlja bude popularna, da sa ponosom pričam o njoj i da u sobi svog studentskog doma čuvam istu onu zastavu koju imam na pasošu.

Hoću li ikada osjećati ovo?

Na fakultetu su svi imali milion pitanja za djevojke iz Argentine i Kine, a neke djevojke su željele da ih moj prijatelj Davide iz Torina uči italijanski. Boli ga briga, mogao je da smuva pola cura gore, samo zato što dolazi iz Italije.

Pomirio sam se ovim nakon nekog vremena. Onda smo jednoga dana imali neko dvosatno predavanje na koje sam se jedva natjerao da odem. Svako od nas 32, birao je temu koju je želio, tako da smo skoro svi završili na drugim mjestima. Ja, u učionici sa 13 drugih Slovaka kao jedini stranac.

Profesor je ušao i počeo na slovačkom da drži predavanje. Razumijem slovački, ali ne bih da se mučim. Zamolim ga da priča na engleskom ako može.

– Naravno, nikakav problem. Odakle si? – pita me.

Krenem da kažem iz Bosne i Hercegovine, ali zastanem. Zanima me kako bi reagovali kada bi mislili da sam iz nekog drugog mjesta. Neke zemlje koja u njihovim glavama odzvanja pozitivno. Reći ću im da sam iz Španije!

Znam španski, taman sam, ne može niko da me provali u ova dva sata.

– Iz Madrida, Španije – sigurno mu odgovaram.

– Drago nam je da si ovdje sa nama.

Predavanje nisam ni slušao. Samo sam želio da nakon predavanja započnem sa nekim priču i vidim kako će reagovati na činjenicu da dolazim iz Španije.

Nisam morao ni da se potrudim.

Odmah nakon predavanja, prilazi mi jedna djevojka.

– Joj, ti iz Španije, zar ne?

– Da, tako je.

– Ja obožavam Španiju i špansku muziku. Hoću sad da počnem da učim španski – ushićeno kao neka tinejdžerka pokušava da mi dočara svoje oduševljenje.

– Drago mi je da ti se dopada – odgovaram joj kroz osmijeh.

– Ma joj ja imam milion pitanja za tebe. Kakav je Madrid? Kakvi su izlasci tamo? Kakve su plaže na Tenerifima?…Nije se šalila, imala je bukvalno milion pitanja.

– Hoćeš da odemo na kafu nekada?- upita me bez oklijevanja.

– Što da ne. Dodaj me na Fejs pa se čujemo.

Zanimljivo je koliko se samo vaš izgled u očima drugih ljudi promijeni zavisno od toga iz koje zemlje dolazite.

Situacija 7 – Kako da joj objasnim?

Tokom boravka u Kataru, gdje sam radio na čuvenom ATP teniskom turniru, upoznao sam jednu lokalnu djevojku koja je radila sa nama. U pauzama između mečeva, pričali bismo o tenisu, o životu u Kataru, nekim opštim, manje više praznim temama, a raspitivala se i za moju zemlju.

– Odakle si – upita me.

– Iz Bosne i Hercegovine.

– Hm, gdje se to nalazi?

– Čula si za Đokovića? – upitam je kroz osmijeh. – E odmah pored Srbije.

– Sirije?

– Ne, ne, Srbije.

– Misliš Siberije? – upita me začuđeno.

– Ne Siberija, Srbija! Daleko je Siberija.

– Ne razumijem.

Ne mogu da vjerujem da nije čula za Srbiju, a radi kao teniski sudija.

– Pored Italije sam. Recimo. – vjerovatno je čula za Italiju mislim se.

– A Italija, super. Obožavam Italiju. Vi pričate isto talijanski, jel tako? – pogleda me sa pogledom kao da očekuje moju potvrdu.

Ne znam šta da joj kažem više. – Da, pričam. Mada to baš i nije praksa kod nas.

-Kako to ako živiš tako blizu Italije?

Ne znam da li da je nakon ovog pitanja onako toplo zagrlim i kažem nemoj više ili da je upucam.

Razmišljam se kako da joj odgovorim.

Zovu nas da idemo na teren. Hvala ti Bože. – Nastavićemo kasnije, ok?

– Ok.

Nešto za kraj

Pišući ove situacije, posegao sam za jednim malim notesom koji sam uvijek nosio sa sobom na putovanja i gdje bih obično zapisivao neke neobičnosti koje bi mi se dešavale. Dok sam ga prelistavao, nekako sam i zaboravio na pojedine momente i kao da ponovo nisam mogao da vjerujem šta su me neki ljudi pitali ili kako su reagovali na to iz koje zemlje dolazim.

Situacija poput ovih sedam bilo je još, a siguran sam da će ih uskoro (nažalost) biti još više. Vidjeli ste da su ova pitanja obično dolazila od ljudi iz zapadnih zemalja, ljudi koji žive u jednom po nama, mnogo pametnijem i boljem sistemu.

Banjaluka, a isto tako i čitava Bosna i Hercegovina, imaju toliko toga da ponude svakom svom posjetiocu. O tome sam pisao u ovom teksu o 22 načina kako bih unaprijedio turizam u Banjaluci. Rijetko kada bih upoznao nekoga ko je ostao ravnodušan na gostoprimstvo naših ljudi, na našu hranu, naše običaje i sve neke male stvari koji su tako srasle sa nama da ih vjerovatno i ne primjećujemo više. Ljudi moji, pa svako naše selo ima neku lokalnu urbanu legendu, neku staru kafanu ili neku specifičnost koje bi oduševila ljude sa zapada! To je priča koju trebamo da prodajemo strancima.

Kako stranci vide Bosnu i Hercegovinu

Mi tu priču već imamo, samo je trebamo malo bolje upakovati.

Eto, to je bila moja priča o tome kako stranci vide Bosnu i Hercegovinu.

* Ovaj post nastao je u okviru m:bloger projekta, u saradnji sa kompanijom m:tel, i nalazi se na m:blogu.

Ostavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

6 comments