Kina

Kina je divna zemlja, ali zbog ljudi se u nju ne vraćam uskoro

Povlačim sve dobro što sam rekao u Kini. U stvari, izvinjavam se čitaoče. Kina je lijepa zemlja koja vjerovatno nudi mnogo toga svakom putniku. Ovo nema veze sa njom. Povlačim prethodno napisano da Kinezi ipak možda imaju malo logike i da nisu tako loši. Zanimljivo je da se u ovoj zemlji tokom godina pojavila gomila moćnih stvari. Poslali su ljude na mjesec, organizovali jednu od najboljih Olimpijada ikada, stvorili neke od najvećih gradova u istoriji, ali još uvijek nisu uspjeli da dokuče značenje termina logika. Evo šta se desilo jutros.

Nakon sigurno 76 pokušaja da pronađemo nekoga ko priča engleski, konačno uspjevamo da saznamo kako da stignemo na kauč kod Nje. Iako Ona, ima svoje ime, predlažem da je za potrebu ove priče oslovljavamo sa Kruela de Vil ili Gospodarica zla, jer mislim da joj to bolje stoji.

Stan u kojem stanuje sa svojom cimerkom, hemičarkom rodom iz manje kineske provincije, koja toliko zauzeta oko svojih ispita, gotovo ne stiže ni da registruje naš dolazak, klasičan je komunistički stan, koji u mnogome podsjeća na stanove naših baka i deda. Šareni kauči sa mnogo boja iz kojih dopire onaj poseban miris ustajalog. Drveni regali dominantne crne boje sa metalnim ručkama koji prekrivaju čitave zidove, ostavljajući ono malo slobodnog prostora na zidovima na kojem stoje okačene neke stare slike. Šporet i veš mašina, preslikani su oni koje smo nekada i sami koristili, samo što na njima ne piše Rade Končar. Ne piše ništa. Provodi nas kroz svoj stan, pokazujući nam i prostran kauč na kojem ćemo spavati, gdje ostavljamo naše stvari.

  • Jeste li za čaj? – upita nas krajnje ljubazno, praveći sebi kafu u kuhinji.
  • Može. Može jedan čaj.
  • Da li imaš šolju? Mi nemam čaša ovdje?
  • Ne, nemam. – rekoh zbunjen.

Slušajući kako porculanski tanjiri i posude udaraju jedan od drugi dok traži nešto u šta može da uspe čaj, dovikujemo se razgovarajući o životu u njenoj zemlji. Pažljivo je slušam dok mi priča o ljudskim pravima u Kini i njihovom nepostojanju, gotovo nevjerujući za priču u kojoj su njenog prijatelji priveli samo zato što je putem aplikacije Vi čet, pisao nešto protiv predsjednika. Rastužuje me njena priča o teškoći putovanja kada si Kinez i tome da ti za većinu zemalja treba viza. Razgovaramo i o nekim lijepim stvarima. O tome u koje destinacije smo se zaljubili. Kakvu hranu volimo. Šta je to zbog čega putujemo.

Fina se čini na prvu. Mirna je mnogo. Čekajući Dejana i Jovanu da dođu, koristim slobodno vrijeme da se malo upristojim prije nego krenemo u grad i konačno obrijem. Još od Malezije se nisam brijao i dobro sam zabradatio.

Mnogo sam i gladan. Sa Njom u pratnji, odlazimo do obližnjeg restorana u četvrti Panidživan i probavamo neke kineske stvari. Stolovi u restoranu su gotovo nemoguće mali, te potpuno nedostižni za ljude poput Vlade Divca, ali pretpostavljam da on ne izlazi često na ovakva mjesta. Hrana nije toliko loša, iako većinu stvari i ne znam šta jedemo. Jedino što uspjevam da razumijem su noge od svinje, ali mnogo su bolje nego što možda zvuči. Igor je ispraznio čitav tanjir.

Kasnije odlazimo i do Juantong hrama, starog više od 1200 godina, koji se smatra za jednog od najznačajnijih u čitavoj regiji Junan. Po prvi put u životu vidim kineski hram i sve je baš onako kako sam nekada zamišljao. Potpuno mistično. Ovi zmajevi koji se nalaze na njemu, iza sebe sigurno kriju čitave fontane priča, poput one o caru iz Nanzao kraljevstva koji je sa svojim radnicima gradio ovo mjesto desetinama godina, ostavljajući ga u zaostavštinu budućim generacijama. Sama činjenica da upravo hodam istim tlom kojim su nekada hodali kineski kraljevi i plemići, čini se nestvarnim. Čitavo ovo mjesto se čini nestvarnim. Iako se ne čuju uzdaci oduševljena posjetilaca koji prolaze ovuda, vjeruj mi na riječ, jako lijepo izgleda ovo što vidim.

Međutim, moje mišljenje Njoj se baš i ne dopada mnogo.

  • To je samo običan hram. Ne znam zašto te oduševljava toliko.

Uz to, osjećam i da se nešto promijenilo. Do tada potpuno mirna, na momente čak i djetinjastog ponašanja, iz nekog svog razloga, počela je da mi povjerava prilično intimne stvari, koje ovoga trenutka nisam siguran koliko želim da znam. Spominje mi dodjelu pornografskih nagrada koje redovno prati, kao i omiljene glumce koje voli da gleda. Priča mi mnoge privatne stvari koje čak i oni ljudi koji se godinama poznaju ne djele jedni sa drugima, istovremeno me ubjeđujući kako je to sve normalno i kako to svi rade. Podsjeća me ovo na jednu simpatičnu situaciju koja mi se desilo tamo još 2012. godine. Nas nekoliko, kupali smo se na jednoj od plaža oko Banjaluke, a po dolasku kući, primijetio sam da sam u svoju torbu ubacio nečije naočale. Pišem svom prijatelju Deji (ne ovom koji je sada ovdje) da vidim čije su, te saznajem da su od jedne od djevojaka koja je bila sa nama, vjerovatno jedine sa kojom taj dan nisam ostvario baš nikakav kontakt. Nisam čak upamtio ni kako se zove. Šaljem joj poruku da se vidimo da ih donesem do grada, a već kroz par sati se nalazimo. Prelazeći toliki put samo da bih joj vratio naočale, činilo se kao previše posla samo da bih se tek tako vratio kući, pa odlučujem da joj predložim da napravimo i koji krug po gradu, prije nego se raziđemo.

I sa njom, vodim sasvim obične teme, koje ovaj put nisu toliko o putovanju. Spominjemo omiljene filmove i glumce. Serije koje gledamo. Mjesta na koja izlazimo. Sve nalikuje na sasvim običan razgovor dvoje ljudi koji su se tek upoznali i među kojima nema apsolutno ništa. Dva potpuna stranca koja su se sasvim spontano našla u ovoj toj ljetnjoj noći bez ikavih prethodnih namjera. Niti u jednom trenutku ne dešava se ništa što može da nasluti na bilo kakvu promjenu ovog stanja.

Sve dok nismo sjeli na klupu.

Gledajući blijedo u daljinu i povremeno progovarajući neke nebitne stvari iščekujući da se noć završi, primijetio sam kako se odjednom okrenula prema meni, skinula svoje naočale i iznenada pustila svoju do tad zavezanu kosu, približila se uz mene i šapnula mi na uho:

  • Ja sam tvoja divlja maca, hoću da me kazniš večears.

Tražeći potvrdu da nisam usanjao riječi koje je upravo rekla, onako šmekerski sam je kratko ali jasno upitao-

  • Šta si, nisam te čuo dobro?

Vjerovatno su ove moje riječi ubile svaki djelić romantike koji je mogao da se pojavi među nama, ali ne sjećam se da li sam ikada u životu ostao više bez teksta kao u tom trenutku. Apsolutno ništa nije naslućivalo na ovo. Naši razgovori to veče bili su tako dosadni. Nije bilo nikakvih pogleda. Šetali smo hladno jedno pokraj drugog bez onih slučajnih dodira rukama, kada ti srce zatitra kada se okrznete vrhovima prstiju, a potom se u sebi osmijehneš od sreće. Priznajem da je moja vještina čitanja ženskih signala u blagu ruku upitna i da mi često treba nacrtati neke stvari kako bih shvatio, ali ovoga puta, zaista nije bilo signala. Ona je bila tako mirna. Tiha. Ne. Nemoguće da se ovo upravo desilo.

U neku ruku slična situacija, dešava se i sada u Kini. Čak i Ona nosi naočale. Možda ovoga puta neće biti potrebe za puštanjem kose, ali njeni prebačaji, jednako su čudni. Gotovo bez ikakvog razloga, totalno je prekinula komunikaciju sa nama, šetajući sama ispred na nekoliko metara, bezvoljno odgovarajući na svako naše postavljeno pitanje. Možda je bilo dobro upitati je ranije kada su joj oni dani u mjesecu, ali osjećam da ovoga trenutka to ne bi nikako bilo pametno. Čini se da šta god bih rekao ne bi bilo pametno, jer u svakoj mojoj rečenici, uspjeva da nađe određeni problem.

  • Jesi li gladna, hoćeš da jedemo nešto?
  • Neću, maloprije smo jeli, zar ti opet možeš da jedeš?
  • Hoćeš da prošetamo do ovog hrama?
  • Radi šta želiš, meni je svejedno.
  • Možemo li samo otići do banke da razmijenimo novac? Nemam više ništa.
  • Vi i vaši stalni zahtjevi. Samo tražite nešto.

Odlučujem da odustanem. Možda ti koji čitaš ovo sada me ne poznaješ privatno, ali ono što ti mogu reći o sebi je da sam vrlo prilagodljiv i da mogu da podnesem mnogo toga. Ena se često čudi kako mi je svaka osoba koju upoznam super i kako sa svima mogu da se družim. Ali izgleda da je trebalo da dođem u Kinu da otkrijem neke stvari o sebi.

Vraćajući se to veče kući, prva stvar koju sam primijetio kada smo otvorili vrata od stana, bile su naše savršeno složene majice na kauču.

  • Vidi kako su ih fino spremile – govorim Igoru.
  • Možda joj je bilo žao zbog ovoga što se desilo danas.

Međutim, izlazeći iz druge sobe, obučena u nešto nalik na pidžamu, na licu nema prijatan pogled koji govori da joj je žao za bilo šta.

  • Ne možete večeras spavati ovdje na kauču. Moraćete spavati u kuhinji. – izusti prilično drsko.
  • Zašto sad to?
  • Mi smo tradicionalne Kineskinje i ne možemo dozvoliti da dva muškarca spavaju sama u istoj sobi.
  • Ne razumijem. Jutros si nam rekla da ćemo spavati ovdje. U čemu je sada problem?
  • Mislila sam da ćeš doći sa djevojkom. Nisi nam rekao da ćeš dolaziti sa njim. Ne smijemo vas pustiti da spavate ovdje. Možete iznijeti ovaj kauč u kuhinju i tamo prenoćiti.

Radi boljeg shvatanja ovoga šta govori, želim samo da na kratko zaustavim ovu priču i objasnim par nelogičnosti oko svega što se dešava, kako bi bolje razumio situaciju u kojoj se nalazimo.

Kauč koji nam traži da iznesemo, toliko je veliki da izgleda da je prije pravljen za porodicu Azijskih slonova, a ne za ljude. Uz to se čini i prilično težak. Vrata kroz koja želi da iznesemo kauč, sa druge strane nerealno su uska čak i za kineske standarde, te svaki put kad prolazim kroz njih, moram da se sagnem. Zaboravite na sve opcije unošenja na kant i sličnih priča koje rade kod nas.

  • Kako ćemo prebaciti ovaj kauč? Nemoguće je da prođe kroz ovo?
  • Ne znam, ali ovdje ne možete spavati. Možete jedino u kuhinji ako želite.

Dok razmišljam šta da napravimo, bacam pogleda na sat. Nekoliko minuta do ponoći. Gledam i naše izvađene stvari kako stoje na kauču. Posljednje što sada želim je da izlazim vani i u gluvo doba noći tražim novi smještaj. Uz to smo i strašno umorni. U nogama nam je skoro 20 kilometara. Vani je sve hladnije. Ali dok je slušam kako ponovo počinje da nam prigovara za neke nove momente od danas, kojih nisam bio ni svjestan, ne želim više da je gledam. Ne osjećam se dobrodošao i nema nikakvog smisla ostajati ovdje više. Pozdravljam se sa njom najkulturnije što mogu i u granicama koje mi ponos dozvoljava, ubacujemo naše stvari u torbe, stavljam na rame Mariu Izabelu i silazimo niz mračne stepenice njihove zgrade, koristeći telefone kao jedini vid svjetlosti koji imamo. Tumarajući po mraku i tražeći izlaz na ulicu, pokušavam da ostanem smiren, ali u sebi gorim od ljutnje i bjesa.

Dugo nisam bio u ovom stanju. Galami mi se. Rekao bih joj toliko toga i vjerovatno upotrijebio neke riječi koje nisam upotrijebio godinama, ali ne želim. Sve bi bilo uzalud. Shvaćam da sve što kažem Njoj i bilo kome drugom na ovom čudnom mjestu koje teško može da se nazove planetom Zemljom, ne bi imalo smisla. Nisam neko ko generalizuje narode i ne želim vjerovati da postoji još mnogo ovakih bića u njihovoj zemlji, ali u Kini jednostavno nema logike i počinjem da vjerujem da je sve moguće.

Ostavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

4 comments