Tako lijepa, tako blizu, naša, divna, a većini nepoznata. Da se razumijemo, volim Vrbas i smatram da nismo ni svjesni šta imamo i koliko nam znači. Mnogi bi dali mnogo da ujutro mogu popiti kafu uz žubor vode ili prošetati obalama kao što su njegove, a mi ga nekako uzmemo zdravo za gotovo. Ali Tara, to čudo prirode na samo par sati vožnje od Banja Luke…e to treba vidjeti i doživjeti. Pa i oni koji ne vole rafting i adrenalin, ne mogu ostati ravnodušni kad je vide i osjete. Stvarno jedno prirodno čudo.
Elem, odlučimo da odemo na rafting na Tari jedan vikend…jedno društvo…nas sedam. Tri dana, dvije noći, pet obroka, spust – sve 85 evra. Kažu nedovoljno nas je za jedan čamac jer vas mora biti ili šest ili osam i skiper, ali to nije problem – skiperi uvjek izbalansiraju broj ljudi po čamcima prije samog polaska.
Kažu opasno je, moraš biti u kondiciji, fit. Brza je Tara i opasna. Ali u martu i aprilu i tada je stvarno za one koji su maksimalno spremni za nju, u treningu i kondiciji. Ali kraj juna, divno vrijeme. Ni pretoplo ni prevruće, a Tara taman kakva treba da bude, da ti dozvoli da uživaš u ljepoti kanjona, mirisu prirode, ali doživiš bukove i osjetiš hladnoću njene vode. Kažu daleko je. E sad, 4-5 sati vožnje, možda jeste možda nije daleko, ali uz dobro raspoloženje brzo prođe. Svašta kažu, i možeš da slušaš i ne ideš ili ne slušaš i doživiš.
Moje prvo iskustvo u kampu.
Od svega nekako najmanje volim kampove prvenstveno zbog zajedničkih toaleta i tuševa. Iz istog razloga ne volim ni hostele i sa nepunih 37 godina shvatim da su kampovi super i šteta što nisu bili popularni kad sam imala 20. Dolazimo u Foču. Očekujem varoš na karaju Republike. Dočeka me mali, čist i uredan grad. Lijepo uređen centar, moderni kafići i kasnije shvatam, ljudi koji zajedno rade da im bude bolje. Zovemo momka preko kojeg smo rezervisali smještaj i koji nas vodi u kamp.
Očekujem veliki kamp po uzoru na njih nekoliko koji se mogu naći na netu. Dolazimo u mali kamp sa svega nekoliko smještajnih jedinica na obali Ćehotine i već nakon par sati shvatam da nikada ne bih izabrala jedan od velikih i popularnih kampova. Ovaj ima dušu, ima mir i sve ono što je potrebno za druženje, odmor i restart od svakodnevnih obaveza.
Veličina mu je savršena! Restoran u etno stilu i osoblje koje svojom gostoljubljivošću i susretljivošću očarava. Prave nam večeru, svježe pripremljenu kad nama odgovara i to rade za svaku grupu koja dolazi u tom terminu. Nevjerovatno! Drugo veče nam peku palačinke – „da se malo zasladimo“ u 21h! Inače, preukusnu hranu koju ti ljudi spreme za taj vikend, ne možemo potrošiti da veslamo pet dana, a ne na jednom spustu. U iščekivanju jutra i priprema za spust, organizujemo se sa tuševima, toaletima i spavanjem. Mir i tišina, samo žubor Ćehotine remeti noćnu tišinu.
Dan spusta.
Pripreme, odijela, prsluci, kacige i jedan kombi koji će nas prema uputstvima vodiča i skipera Nemanje voditi drugim putem kako bi vidjeli i osjetili prirodu. Vožnja od kampa do mjesta odakle polaze čamci traje više od dva sata…misliš, stvarno – 2 sata! I onda na pola vožnje kroz šumarski put dolaziš do najljepšeg pogleda na svijetu, na drugi po veličini kanjon na svijetu! Hej, drugi po veličini, a prvi po ljepoti!
Nemanja kaže napravićemo pauzu, pojesti lubenicu…priroda nevjerovatna, gledaš taj veličanstveni pogled i vidiš jastreba kako leti negdje ispod i liči na neku malu pticu u letu. „Šta da radimo sa korama od lubenic?“, neko pita. „Stavite ih tu pored, doćiće divlje svinje da ih pojedu.“, kaže Nemanja. Divlje svinje?! Okrećem se i shvatam da je sa druge strane velika strma šuma iz koje nas gledaju ko zna koje životinje. Hm…divan pogled, ali ajmo dalje…
Dolazimo na polaznu tačku. Nemanja drži osnovne instrukcije za siguran spust Tarom i Drinom. Trajaće četiri sata!! Četiri sata! Šta ćemo raditi četiri sata?! I krećemo. Nemanja priča o istoriji kraja, događajima iz prošlosti, legendana. Daje nam osnovne informacije o kanjonu, rijeci. Nevjerovatno, imamo tako nešto, a i ne znamo šta imamo.
Prvi veliki buk, prvi nalet adrenalina, prvi pljusak veoma hladne vode i osjećaj koji ostaje do kraja. „Kad sutra krenete kući, u fotografskoj radnji u Foči, ako želite možete kupiti profesionalne fotografije sa ovog buka. Eno gore je bio fotograf.“ I za par evra dobiješ CD sa fotografijama koje zaista moraš imati! A kad ih preuzmeš u nedeljno jutro, shvatiš kako ti ljudi rade zajendo, žive zajendo i nije im teško da jedni druge pomognu. Jedni se bave ugostiteljstvom, jedni orgnaizacijom tura, drugi slikaju, neko pravi mliječne proizvode (to kiselo mlijeko uz domaću pitu sa razvijenim korama koje smo dobili sledeći dan), neko uzgaja povrće, neko proizvodi meso…sve domaće i svi zajedno da nama, u tih par dana, za svega 85 evra, bude prijatno.
Slušamo Nemanju, spuštamo se niz Taru, pravimo pauzu, kupanje, plivanje, skakanje sa stijene, sunčanje, ko šta voli ili smije. Nastavljamo dalje. Nove priče, zanimljivosti (poslije saznajemo da ne pričaju svi skiperi o istoriji, običajima i legendama kraja, znači imali smo i sreće). Jedan buk, drugi, treći,…ali ni jedan kao onaj prvi. Dolazimo na ušće Tare i Pive u Drinu. Lijepa Drina, mirna, duboka, lijepa ali ne kao Tara. Malo više veslamo i stižemo na obalu. Nakon četiri sata provedenih na vodi, u prirodi i potpunom restartu od svih čuda XXI vijeka.
Na putu ka kampu nailazimo na zip-line na ušću Sutjeske u Drinu. U stvari to su dva zip-line-a, u jednom i drugom pravcu. Za 15 evra letiš iznad kanjona u dva pravca. Vlasnik nam objašnjava kako se spušta, kuda ide, šta se radi i kad se vratiš na ovu obalu, ako nisi u tom kampu ispod, otićiće on po tebe da te dovede do polazne tačke, nije njemu teško.
Srećno umorni, vraćamo se u kamp. Smiješ se, dišeš i uživaš u miru i tišini, u prirodi. I razmišljaš, koliko potencijala tu ima. Šta se sve može uraditi, kako se sve može promovisati i ponuditi. Kako nam je dato tako nešto divno i jedinstveno. Tako blizu, a tako malo o tome znamo. I kako ću se opet vratiti po novu dozu adrenalina i prirodne ljepote.
E da, i na kraju par savjeta za rafting na Tari:
- Ponesi dobro raspoloženje – jer je samo ono dovoljno
- Izaberi manji kamp – posebno ako si sa društvom
- Napij se vode iz Tare – pitka je svom svojom dužinom. I zaista, takvu vodu, hladnu, čistu i ukusnu, malo gdje možete probati!
- Okupaj se u Tari, gledaj okolo, i uživaj u drugom po veličini kanjonu na Svjetu.
- Kupi sliku za uspomenu i
- Vrati se opet ?
Tekst pisala: Jelena Šarić
Ostavi komentar